Kako je to…čuti glasove

Kako je to…čuti glasove

Dio serije članaka koji razmatraju izvanredna iskustva u problematici osobnog zdravlja health@globeandmail.com

Kad sam imao nekih šest godina, prolazio sam kroz razdoblje u kojem sam imao strašne snove u kojima su me fugure-sjene progonile kroz šumu – zvali smo ih "bauk" - i ja bih se probudio usred noći. S vremenom se to promijenilo, tako da su, kad bih se probudio, figure još uvijek bile tu. I dalje su govorile.

Sjećam se samo kako me je moj tata uvjeravao da su to samo stvari koje doživljavaju djeca.  Oko toga moji roditelji nisu dizali buku. To nisu bile stvari o kojima se priča, i nije se. Bilo mi je ovako i točka. Kasnih 1960-ih u Velikoj Britaniji nije se razgovaralo ni o čemu. Trebalo mi je dugo vremena dok sam shvatio da drugi ljudi ne proživljavaju što i ja.

Obično o svojim glasovima razmišljam kao o nekom pojačalu onoga što doživim. Nikad nisam bez njih. Gotovo nikad ne šute. No, ako se dobro osjećam, nisam umoran i sve teče dobro, djeluje mi kao da imam hrpu prijatelja oko sebe. Međutim, kad se s nečim moram izboriti, zadirkuju me. Započne na šaljiv način, ali, ako ih ignoriram, pretvori se najprije u prigovaranje, a zatim u dreku. Postaje sve negativnije i sve više me ometa. Kao kad imate slomljen zub koji može toliko zaboljeti da ne možete biti usredotočeni ni na što drugo.

Bio je jedan zahtjevan glas, zovem ga  Ljutiti Glas, koji  sam prepoznao kao glas osobe koja me pretukla u školi kada sam imao 12 godina. Ta osoba mi je u životu uputila tek nekoliko riječi, ali kad god bih prolazio kroz teško razdoblje, nanovo bih slušao te riječi kako se ponavljaju. Taj glas bi samo krenuo na mene i ja bih ga se bojao. S vremenom sam shvatio da se Ljutiti Glas javlja onda kad se osjećam obespravljeno. Zato ga sad doživljavam kao svojevrstan znak da si kažem "Ej, moram prestati s tim i moram nešto učiniti da iskoristim svoju moć." Budući da sam uspio shvatiti i raščlaniti što se zbiva, sada je prilično miran.

Kao dijete, bio sam godinama maltretiran i, kad sam završio školu u dobi od 16 godina, nisam mogao dočekati da odem. Otišao sam u drugi grad na naukovanje. Jedan od mojih glasova, Dave, je glas prve osobe koju sam tamo upoznao i prvi put se osjećao sigurno. Proveo sam četiri godine s hrpom kolega naučnika. Bilo je puno smijeha i puno psovki. Glasovi koje sada čujem uglavnom su glasovi iz tog vremena. Kada sam dobro, izgleda mi kao da se dečki okolo naguravaju, piju pivo i smiju se.

Ponekad postane baš uvrnuto ali na način koji mi se zaista sviđa. Razgovaraju o stvarima koje se događaju ovdje i sada, kao da je to nekakav komičan skeč. Kao da su na komandnom mostu svemirskog broda Enterprise iz Zvjezdanih staza, i svi se pretvaraju da su kapetan Kirk, Spock i Sulu. Ja sam u ovom sadašnjem prostoru, ali ovaj scenarij na neki način nadilazi sve. Sviđa mi se to, ali također mi zna ometati koncentraciju. Čak i kad je dobro, sve to zahtijeva puno energije.

Kevin Healy, 53, je moderator peer grupe podrške za osobe koje čuju glasove u Torontu.

Izvor: Kevin Healey - https://www.theglobeandmail.com/