Godinama sam se borila s depresijom

Godinama sam se borila s depresijom, dala otkaz i povukla se doma, u krevet. Pobijedila sam!

Ne znam kako sam se našla u ovoj filmskoj sceni. Bio je rujan 2008. godine. Sjedila sam na jednoj od desetak stolica poredanih u krug nasred sobe za grupnu psihoterapiju. Prostorija je bila relativno prazna. Drugog namještaja gotovo nije bilo. U kutu sobe stajao je samo jedan stari stol koji je služio kao odlagalište za torbe i kišobrane. Na zidu je bio obješen pomalo ofucan ručno izrađen plakat. Njega su vjerojatno ostavili bivši polaznici grupe. Nije bilo polica, knjiga, zavjesa, dekoracija, ničega na što sam mogla preusmjeriti svoju pažnju. S moje desne strane sjedila je psihoterapeutkinja koja se ničime nije izdvajala od ostatka grupe. Većinu vremena nije nas prekidala, a tek ponekad, kada smo se odmaknuli od teme, trudila se razgovor vratiti u pravi smjer.

Prvi susret s nepoznatim ljudima prošao je jako dobro. Svi su, kao i ja, ovdje danas došli prvi put. Najprije se raspričala jedna starija gospođa od pedesetak godina. Govorila je o odnosu sa svojom kćeri. Zagledala sam se u nju. Nosila je bijelu košulju i dugu plavu suknju, ispod koje su izvirivale sive balerinke. Na desni džep košulje zataknula je srebrni broš. Kosa joj je bila isfenirana. Većina ljudi na grupne psihoterapije dolazi uredno odjevena. Pretpostavljam da se tako bore protiv predrasuda prema kojima su depresivci neuredni, masne kose i u zaflekanim košuljama. U jednom trenutku oči su joj se napunile suzama. Uslijedila je pauza od desetak, možda petnaestak sekundi. U tom trenutku riječ je preuzeo 40-godišnji muškarac u plavoj polo majici s bijelom kragnom i sivim samtericama. On je imao problema s napadima panike.

Pričao nam je kako se u takvim situacijama jako boji, ne može doći do daha, dlanovi mu se znoje, cijelo tijelo podrhtava, a srce lupa kao da će eksplodirati. Ostali ljudi u krugu klimali su glavom. Mislim da je većina znala o čemu ovaj čovjek priča. Posljednja je govorila studentica duge crne kose i blijede puti. Svatko je dobio priliku govoriti. Ili šutjeti. Jedna žena od tridesetak godina bila je iznimno šutljiva. Mislim da nije progovorila ni riječ. “Sedam je sati. Vidimo se sljedećeg ponedjeljka”, rekla je psihoterapeutkinja.

Dok sam se vozila prema Kašteliru, malom istarskom mjestu iznad Poreča, ponovno sam razmišljala o svojoj bolesti, depresiji. Jesam li je nekako mogla spriječiti? Vjerojatno nisam. U jednom trenutku neki vozač iz suprotnog smjera na trenutak je prešao u moju trak i preusmjerio mi misli. “Koja budala! Mogla sam poginuti”.

SITUACIJA U KOJOJ NISAM IMALA PARA

Rodila sam se 1973. godine. Prvih nekoliko godina s roditeljima sam provela u jednom malom mjestu pokraj slovenskog Kopra, ali smo se vrlo brzo vratili u Buzet, odakle su moji. Sa šest godina krenula sam u malu školu. Tamo sam imala problema s jezikom, ponajprije zbog toga što sam došla iz Slovenije, a i moji su pričali dijalektom buzetskog kraja, kajkavskom čakavicom. Sjećam se situacije kada nam je teta u vrtiću rekla da se poredamo uz dugačko uže s čvorovima uz pomoć kojega smo se kretali po gradu. Djeca su se posložila u parove i onda su se primili za čvorove.

“Sve donedavno nisam mogla ustati iz kreveta, bila sam pasivna, ništa mi se nije dalo, a sada odjednom divljam po cesti. Odjednom sam, otkako pijem Prozac, puna života. To nešto u meni toliko radi da se nikako ne mogu smiriti i navečer ne mogu normalno zaspati. Na sljedećem pregledu rekla sam doktorici što mi se događa, a ona mi je promijenila terapiju. Propisala mi je Zoloft, antidepresiv novije generacije”

Ja sam stala uz jednu curicu frčkave plave kose koja je imala ružičastu štrikanu haljinicu i bijele hulahopke. “Tko nema para”, upitala je odgojiteljica. Nije mi bilo jasno zbog čega nas pita za novac. Možda ćemo se zaustaviti pokraj slastičarnice, pa će nam onda trebati novac za sladoled. Sramežljivo sam podigla ruku i rekla kako nemam para. Odgojiteljica me strogo pogledala i odgovorila: “Joj, Roberta, pa imaš”. Rukom je pokazala prema djevojčici u štrikanoj haljinici. Nitko od klinaca se nije smijao, ali meni je bilo užasno neugodno. Takve situacije su me dubinski pogađale. Bila sam prilično emotivna i sramežljiva klinka. Dok su se ostala djeca okupljala u sredini sobe, pokraj velikog plastičnog tobogana, ja sam se redovito igrala sama. Najviše sam boravila na nekakvom podestu, povišenom dijelu sobe gdje se nalazio kutak s lutkama. Samo ponekad društvo mi je pravila ona curica u štrikanoj haljinici.

Kada su moji roditelji shvatili da zbog jezika imam problema u socijalizaciji, počeli su i doma pričati standardnim hrvatskim jezikom. To je bilo prilično komično. Naglašavali su književne riječi i koristili izraze poput rajčica i cvjetača, koje sam ja do tada čula samo na televiziji. Počeli su govoriti jezikom koji nije njihov. U osnovnoj školi uglavnom mi je bilo lijepo. Mali problem predstavljale su mi naočale s flasterima. Oduvijek sam imala slab vid i problem sa strabizmom. Kod okulista nisam uspela pročitati ni onaj drugi red brojki i slova. Zbog toga sam od svoje šeste do jedanaeste godine dva puta godišnje, tijekom ljetnih i zimskih praznika, dvadeset dana boravila u pulskoj bolnici. Moj odjel nalazio se na prvom katu desnog krila zgrade koje je u međuvremenu napuštena.

ZBOG ČEGA SAM SE BOJALA SESTRE LJUBICE

Na odjelu je uvijek bilo mnogo djece, sestre su uglavnom bile dobre, ali ja sam se osjećala grozno, kao u zatvoru. Iz sobe sam smjela izaći u stražnje dvorište koje je bilo opasanom visokim 2,5-metarskim zidom. Kao curici mi se činio još višim. Iz dvorišta sam vidjela samo nebo. Često sam zurila prema nebu i zamišljala što se događa u stvarnom svijetu. Sanjarila sam o svojim prijateljima u Buzetu koji se penju po drveću ili gacaju gumenim čizmama po blatnjavoj cesti. Naime, naše mjesto tada još nije imalo asfalt. U bolnici bih navečer, kada su svi zaspali, slušala zvukove iz vanjskog svijeta. Kada bih začula zvuk vatrometa, znala sam da se otvara Pulski filmski festival. Svakoga dana sam odlazila na vježbe u očnu ambulantu.

Sestra bi me posjela ispred sivih metalnih naprava koje su imale hladan metalni držač za bradu, dva prozorčića za oči i dvije ručice s plastičnim kuglastim završecima. Krajem sedamdesetih se uz pomoć tih naprava ispravljalo gledanje u križ. Mama i tata su mi dolazili u posjet svake nedjelje. To je bio najljepši, ali i najtužniji dan u tjednu. Kada bi odlazili doma, ispratila bih ih do ulaznih vrta i potom otrčala do prozora u hodniku, s kojeg sam ih gledala kako odlaze. Nakon toga sam dugo plakala. U bolnici sam se najviše bojala Ljubice, najstrože sestre na odjelu. Ona je profesionalno bila korektna, pa su je liječnici cijenili, ali ljudski je bila vrlo nepristupačna. Kuharice su često u pola glasa govorile: “Ah, ta Ljubica… Bolje bi joj bilo da se uda”. Djeca su je se jako bojala. Kada je sestra Ljubica bila u smjeni, uglavnom smo se držali svojih soba.

‘Mogla sam satima plakati na wc školjci. U ruci sam držala zgužvanu papirnatu maramicu. Kada bih sama sebi dosadila, počela sam se zamišljati kao modelu reklami za kupaonski namještaj. Tekst bi glasio otprilike ovako: “Ako već morate plakati, neka to bude u kvalitetnoj kupaonici. Tvrtka ta i ta”. Tijekom bolesti se nisam fizički zapustila. Moji roditelji su me naučili da brinem o svome izgledu”‘

Jednog ljetnog predvečerja nas četvero je ulovila kako se šuljamo hodnikom prema južnoj spavaonici. Upravo je počinjao Pulski filmski festival, a iz te prostorije bio je najbolji pogled na Arenu. “Sigurno želite gledati vatromet”, začuli smo glas iza svojih leđa. Svi smo se zaledili na mjestu. Sestra Ljubica je predložila da nas odvede u operacijsku salu odakle ćemo ga najbolje vidjeti. Sljedećih sat vremena nitko od nas nije niti pogledao kroz prozor, nego smo zadivljeno promatrali operacijski stol, masku za uspavljivanje i brojne druge medicinske aparate. Sestra Ljubica nam je objašnjavala kako se izvode operacije i odgovarala na pitanja. Već se sljedećeg dana ponašala kao inače, distancirano i strogo.

UŽASNO STRESNO RAZDOBLJE U SREDNJOJ ŠKOLI

Prva dva razreda srednje završila sam u Buzetu. Na kraju drugog, prema Šuvarovoj reformi, trebala sam odabrati smjer. Odabrala sam Turističku školu u Opatiji. U jesen 1989. godine prvi puta sam zakoračila u zgradu učeničkog doma u Lovranu gdje sam trebala živjeti sljedeće dvije godine. Hodnik me podsjetio na očni odjel pulske bolnice. Sve je bilo bijelo i sterilno. Nije izgledalo kao mjesto u kojem žive srednjoškolci. Jedna gospođa me uvela u sobu koju sam trebala dijeliti s još pet cura. Prostor je bi relativno velik, mislim da je mogao imati 30-ak kvadrata. Na sredini stropa nalazila se ogromna neonska lampa. Tri kreveta su bila smještena se s jedne strane, s ostala tri s druge strane zida. Izvadila sam svoje stvari i poredala ih na dvije police u ormaru. Gurnula sam kofer ispod kreveta i izašla iz sobe. Planirala sam prošetati uz more.

U hodniku sam ponovno naletjela na onu ženu koja mi je hladno odbrusila da se vrata zatvaraju u 10 sati. Otrčala sam prema mjestu gdje su moji roditelji parkirali automobil. Nadala sam se da ću ih sustići prije nego što krenu prema Istri. Planirala sam ih moliti da mi pronađu neki bolji smještaj. Zakasnila sam. Stajala sam pokraj parkirnog mjesta, na kojem je već bio neki drugi auto, i prvi put u životu osjetila pravu tugu. Onaj ružan osjećaj ispod grla od kojega sam mislila da ću se ugušiti. Krenula sam prema domu. Grčevito sam se trudila da ne plačem jer nisam htjela da ne netko primijeti koliko sam očajna. Ušla sam u svoju spavaonicu, ugledala još jednu curu, pružila joj ruku i rekla: “Ćao, ja sam Roberta”. Roditeljima sam se svakog petka, kada bih došla u Buzet na vikend, žalila na svoj život u Opatiji, najviše na uvjete u učeničkom domu.

Oni su vrlo brzo iznajmili sobu kod jednog bračnog para, starijih ljudi, koji su bili zaokupljeni svojim bolestima, pa s njima nikada nisam uspostavila nekakav bliskiji odnos. Mislim da su me doživljavali kao samo kao neku malu čija renta im dobro dođe za plaćanje režija. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci počeo me obuzimati bunt. Nikako se nisam mogla naviknuti na razredne šminkerice, koje su, za razliku od mene, izgledala kao lica s naslovnica. Mrzila sam školu. Počela sam markirati i pokvarila ocjene. Na početku drugog polugodišta trećeg razreda mama se pojavila na informacijama. Bila je šokirana. “Roberta, što se događa”, pitala me. Odgovorila sam joj kako ne volim biti u tom razredu, tamo se ne osjećam dobro, a i profesori su bez veze. Jedva bih čekala petak, kada bih došla doma, i subotom navečer izašla sa starim društvom.

Roberta kao mala, s mamom i tatom

KAKO SAM SE NESRETNO ZALJUBILA

Onda sam se nesretno zaljubila. Patila sam za dečkom s kojim sam bila u kratkoj vezi. Naš prekid doživjela sam jako dramatično. Sljedećih godinu dana verterovski sam oplakivala sebe i našu tragičnu vezu. Taj mindset mi je ustvari jako odgovarao. Uživala sam u tuzi. Nakon škole bih se zaključala u svoju sobu, zatvorila škure, pustila Bajagu i dugo se bedirala. “U mom oku samo hlad, u mom srcu samo stud, inje i prašina. Nisu čvorci pevali dok je iznad krovova svirala tišina”, pjevao je Bajaga. Sjedila sam sklupčana na krevetu. Na glavu sam navukla kapuljaču, spustila glavu na koljena i uživljavala se u stihove. Zamišljala sam se u ulozi tragičnih likova Bajaginih pjesama koji nisu imali nikakvih veza s mojim realnim životom. Ponekad sam bila prevarena žena, a ponekad i ucviljena udovica.

Nakon mature upisala sam studij hrvatskog jezika i književnosti. Na prijemnom sam briljirala u pisanju eseja koji je nosio naslov: “Umjetnost je bol”. Pisala sam o ljubavi kao izvoru umjetnosti. To je bila tema kao stvorena za mene. Na početku prve godine preselila sam se u Rijeku, gdje su mi roditelji iznajmili sobu kod jedne simpatične gospođe, s kojom sam se brzo sprijateljila. Tada je počelo najljepše razdoblje mojeg života. Faks me oduševio, posebno kolegiji koji su se bavili lingvistikom, teorijom jezika i dijalektologijom, a i patnja za onim dečkom je polako popuštala. Samo bih se ponekad, kada bih srela nekoga iz srednje škole, raspitala o njemu, gdje živi i čime se sada bavi. Na faksu sam pronašla super društvo i počela izlaziti. Najčešće smo se nalazili na kavi, a jednom tjedno bismo u nečijem stanu vodili duge razgovore o književnosti i tračali profesore.

Pri kraju faksa upoznala sam budućeg muža. Naša veza bila je vrlo intenzivna. Bili smo ludo zaljubljeni. Ja sam preko tjedna bila na predavanjima i učila, on je radio u Italiji, a vikende smo provodili zajedno. Svakoga petka, kada bi se vratio, detaljno sam mu prepričala sve što mi se tijekom tjedna dogodilo, a on me je strpljivo slušao. Ostala sam trudna prije diplome, s 22. Nakon toga smo se odlučili preseliti u Poreč. Početkom 1997. godine rodio se naš sin, a ja sam diplomirala u veljači sljedeće godine. Kada je beba napunila godinu dana, počela sam raditi kao profesorica hrvatskog jezika i knjižničarka jednoj osnovnoj školi, a kasnije i u srednjoj.

PERIOD KADA SAM UŽIVALA U TUŽNIM PRIČAMA

U proljeće 2002. počeli su se pojavljivati prvi simptomi moje bolesti. Osjećala sam se bezvoljno. Detaljno pamtim jedan dan kada sam, kao i obično, ušla sam u zbornicu i sjela za svoje mjesto. Kroz nekoliko minuta kraj mene se stvorila kolegica i tužno uzdahnula. Pitala sam je što se dogodilo. Žena je skinula baloner, sjela pokraj mene i počela pričati o svojim problemima. Očito je bila jako nesretna. Sjećam se da sam tada pomislila kako je sama kriva jer nema snage prekinuti loš odnos. Moja kolegica se nije zaustavljala, prepričala mi je mnogo detalja, a ja sam je pozorno slušala. Njezina priča postajala je sve dramatičnija. Potpuno sam se uživjela. Nisam ni primijetila da se zbornica napunila. Užasno me zanimalo sve o čemu je pričala. Onda se pokraj nas pojavila starija kolegica, inače vrlo tople i otvorene naravi, koja nas je prekinula pričom o Teflon tavama koje je kupila na rasprodaji i fantastičnim jelima koje sada priprema. Uskoro je zvonilo za početak nastave. Svi smo uzeli imenike i otišli u razrede. Tek sam navečer, kada sam se vratila kući i stavila sina na spavanje, shvatila kako se jako lako navučem na negativne razgovore. Ustvari, počela sam uživati u druženju s onima koji stalno gunđaju, prigovaraju i neprestano pričaju o istom problemu.

Živo pamtim još jedan dan. Bio je lipanj 2002. godine. Kraj školske godine. U zbornici sam ispravljala popravni test jednog učenika trećeg razreda u toj strukovnoj školi u kojoj sam predavala. Napisao ga je grozno. Nije zaslužio prolaznu ocjenu. Znala sam da već ima dvije zaključene jedinice i da mu o ovoj ocjeni ovisi prolaz godine. Nisam znala što da radim. Izašla sam iz zbornice i ugledala ga na hodniku. Bio je nasmiješen i dobro raspoložen. Pozvala sam ga. Djelovao je totalno nezainteresirano. Zamolila sam ga da sjedne na klupu naslonjenu na zid zbornice. U tom trenutku okrenuo je očima. Pokušala sam ostati smirena. Rekla sam mu da ću ga sutra ponovno ispitati.

Idući dan došao je potpuno nepripremljen. Objasnila sam mu da mu ne mogu zaključiti dvojku jer nije pokazao ni minimalno znanje. Ne mogu mu pokloniti ocjenu jer to ne bi bilo fer prema drugim učenicima. Podigao se sa stolca, fiksirao me očima, krenuo prema meni i doslovno zarežao: “Ubit ću vas”. Zatim se okrenuo i odjurio iz učionice. Nastavila sam s ostatkom sata. Sljedećih desetak minuta, dok nije zvonilo, činilo mi se beskrajno dugo. Zapravo sam bila paralizirana od straha i šoka. Do tada nisam mislila da nastavnik može biti potencijalno opasno zanimanje. Taj dan sam dugo ostala sjediti u zbornici. “Što ako je ovaj mali mislio ozbiljno”, pomislila sam. Sjetila sam se svojeg sina. Što će on bez mene? Ne mogu vjerovati koliko me uplašio bahati klinac, loš učenik, bezobrazan frajer. Bio je dečko koji je za vrijeme nastave čitao novine, izazivao probleme i ponašao se kao da me nema u prostoriji. Nakon pola sata donekle sam se smirila i otišla kući.

"U oglasniku sam pronašla broj nekog iscjelitelja. Dugo sam piljila u oglas. Na kraju sam skupila dovoljno hrabrosti i nazvala. Javio se muški glas. Pokušala sam mu poluucviljenim tonom objasniti da se loše osjećam i trebam njegovu pomoć. Nakon nekoliko rečenica čovjek me grubo prekinuo i rekao mi: “Gospođo, nitko vama ne može pomoći ako niste spremni”. Onda je spustio slušalicu. Bila sam šokirana."

ZBOG ČEGA SAM DALA OTKAZ U SREDNJOJ ŠKOLI

To poslijepodne odlučila sam dati otkaz. Mali me totalno izbacio iz takta. Osim toga, moji ostali zdravstveni problemi postali su sve ozbiljniji. Sljedećeg dana obavijestila sam ravnateljicu o otkazu. Bila je jako iznenađena. “Joj, Roberta, jesi li sigurna? Možda da još jednom razmisliš”, rekla je blago. Odgovorila sam joj da jesam. Odluka je konačna. Tijekom ljeta 2002. godine moje stanje počelo se rapidno pogoršavati. Stalno sam bila u nekakvom povišenom emotivnom stanju. Postala sam razdražljiva, planula bih bez konkretnog razloga i često sam plakala. Jednom sam u dućanu kupovala kruh. Približila sam se pultu i slučajno oduzela red jednoj gospođi. “Niste na redu”, viknula je žena. U ovakvoj situaciji inače bih se samo nasmijala i ispričala. Ovoga puta ostala sam bez teksta.

Napravila sam dva koraka unazad i prepustila joj svoje mjesto. Kada je došao red na mene, prodavačici sam jedva promucala: “Molim vas jedan bijeli kruh”. Kod blagajne sam već doslovno bila na rubu suza. Blagajnici sam pružila 100 kuna. Ona je prevrtala novčanice u kasi i skupljala ostatak novca. Imala sam osjećaj da ova operacija traje beskonačno dugo. Nisam mogla dočekati da mi pruži novac. Mislila sam da ću eksplodirati. Kad sam izašla iz dućana, uletjela sam u auto, zalupila vrata i počela plakati.

U tom mi je razdoblju odjednom sve postalo banalno: televizija, knjige, kave s prijateljicama. Postala sam osoba koja stalno želi biti sama. U međuvremenu sam počela raditi u našoj obiteljskoj firmi. Svakog jutra probudila bih se s nekakvom težinom. Osjećala sam nesnosnu bol u prsima kada bih pomislila kako moram ići na posao i biti među ljudima. Svakog jutra sam sve duže ostajala u krevetu. Jednostavno nisam mogla ustati.

Ležala sam na boku, pokrila se dekom preko glave. “Još jedan dan koji treba preživjeti. Ne mogu”. Znala sam da je prošlo sedam sati. Moram ustati jer ću zakasniti na posao. Muž je bio budan prije šest sati, već je otišao na posao. Pomakla sam deku, polako stala na noge i krenula prema kupaonici. Dugo sam promatrala svoj odraz u ogledalu. Djelovala sam si ružna i izmučena. Oči su mi bile krvave i nazirala mi se svaka žila na licu. Pomislila sam kako želim da me nema. Da ne postojim. U to sam vrijeme imala jednu mantru koju sam često ponavljala: “Bilo bi dobro da netko poništi moje postojanje”. Onda sam se jedva natjerala da se umijem i operem zube. Sljedećih osam sati na poslu sam se pretvarala kao da je sve okej. Na putu prema kući, negdje oko pet sati poslijepodne, neprestano sam zijevala. Bila sam se užasno umorna.

GODINAMA SAM IZBJEGAVALA ODLAZAK NA SVADBE

Cijelo popodne razmišljala sam kada ću ponovno leći u krevet, zaspati i prekinuti ovu agoniju. Svaki slobodan trenutak kod kuće sam ležala u krevetu i plakala. Neprestano sam se oplakivala i postavljala teška pitanja. “Zašto se grozne stvari događaju samo meni? Jednostavno nemam sreće. Ja sam gubitnica, kao da sam prokleta. Zašto je život tako nepravedan? Zašto se osjećam kao jadnica. Mrzim takav život. Nikada mi neće biti jasno gdje sam tako gadno zabrljala da mi se događaju sve same loše stvari. Da barem mogu pobjeći od svega”. Muž bi ponekad zavirio u sobu i pokušao me natjerati da se trgnem. Govorio mi je kako će sve biti u redu i pokušao me utješiti. “Nije sve tako crno. Ti malo umišljaš i preuveličavaš stvari”. Njegovo ponašanje me je živciralo. Imala sam osjećaj da me kritizira i pokušava natjerati da se na silu promijenim. Najčešće bih mu rekla da me pusti na miru.

"Odjednom mi je sve postalo banalno: televizija, knjige, kave s prijateljicama. Postala sam osoba koja stalno želi biti sama. U međuvremenu sam počela raditi u našoj obiteljskoj firmi. Svakog jutra probudila bih se S nekakvom težinom. Osjećala sam nesnosnu bol u prsima kada bih pomislila kako moram ići na posao i biti među ljudima. Svakog jutra sam sve duže ostajala u krevetu. Jednostavno nisam mogla ustati. Ležala sam na boku, pokrila se dekom preko glave."

Tog smo ljeta bili pozvani na dvije svadbe. Prvu sam uspjela izbjeći, nešto sam izmislila, ali na drugoj sam se morala pojaviti. Nervozu sam osjetila tri dana prije svatova. Već sam u četvrtak kopala po ormaru i tražila prikladnu haljinu. Jedna zagasito ljubičasta mi se učinila okej. “Još je samo moram oprati i popeglati”, pomislila sam. Objesila sam je na vrata ormara. Zatim sam se ponovno vratila u krevet i počela razmišljati o naušnicama. “Hoću li staviti male bijele ili možda one velike crvene”. Postala sam neodlučna. “Ni jedne mi ne pašu uz haljinu. Što ću sada? Kako ću se pojaviti u svatovima bez adekvatnih naušnica”. Bila sam očajna, a u isto vrijeme nisam imala volje za kupnju nove odjeće. Sve mi se istovremeno činilo važno ali i krajnje banalno. U subotu, deset minuta prije polaska, odlučila sam se za srebrene naušnice. U crkvi sam se osjećala relativno dobro, ali u sali sam se počela raspadati.

Promatrala sam ljude kako se zabavljaju, smiju i plešu. Lagano sam ispijala prvu čašu malvazije. Nisam se htjela napiti, nego samo osjetiti ono stanje otupljenosti, kada ti je sve okej. Moj sin se nasred sale igrao s drugom djecom, a muž je pričao s prijateljima. Bila sam sama za stolom i promatrala mladence. Djelovali su sretno i zaljubljeno. “Vidjet ću ja vas za nekoliko godina”, pomislila sam. Onda sam pogledala prema svojem mužu. On se i dalje zabavljao s prijateljima. Sjetila sam se kako smo nekada bili zaljubljeni.

“Hej, Roberta, kako si”, prišla mi je jedna poznanica. Rekla sam joj da nisam dobro i posegnula za drugom čašom vina. Mislila sam da će je zanimati što mi se događa. Međutim, ona je počela pričati o svojim problemima. Sin joj nije upao na faks i sada mu pokušava pronaći posao. Tu je zastala. Pokušala sam iskoristiti trenutak i preusmjeriti razgovor na sebe. Alkohol me je pretvorio u iskrenu osobu. “Sretni brakovi su danas jako rijetki”, počela sam. Žena je kimnula glavom. Znala sam da me uopće ne sluša, nego samo čeka priliku kada će nastaviti sa svojom pričom. Bilo mi svega dosta. Iz ove situacije sam se izvukla odlaskom na toalet. Vratila sam se u salu kada sam vidjela da je žena našla novu žrtvu. Ostatak večeri prosjedila sam za stolom promatrajući ljude koji su me jako živcirali. Jedva sam dočekala trenutak kada ću se napokon vratiti u svoj krevet.

DRUGI POSJET CENTRU ZA KRIZNA STANJA

Bio je kraj rujna 2002. godine. Sjedila sam na terasi i pila tursku kavu. Sin je još spavao, a muž je otišao na posao. U jednom trenutku opet sam osjetila neopisivu bol u potkoljenicama. Taj neugodan osjećaj mučio me posljednjih nekoliko tjedana. Pokušala sam ga se riješiti raznim tabletama i gavezovom masti, ali bol nije nestajala. U početku sam mislila kako sam iscrpljena, valjda sam se preforsirala. Onda sam shvatila kako se bol pojavljuje samo kada mirujem, a dok sam aktivna ne osjećam nikakve tegobe. Kasnije sam saznala da većina ljudi, koji boluju od depresije, osjeća slične simptome. Pojedini imaju probleme s vrtoglavicama, a neki su preživjeli infarkt. Odlučila sam posjetiti svoju doktoricu. Opisala sam joj bol u nogama. Poslala me na brojne pretrage koje su pokazale da sam fizički potpuno zdrava.

Onda su se pojavile suicidalne misli. U početku su bile kratke, ali relativno brzo počela sam intenzivno razmišljati o smrti. Razmišljala sam o načinima na koje je moguće oduzeti si život. To, srećom, nikada nisam ni pokušala. Danas mislim me Bog čuvao i nije mi dozvolio da napravim nešto toliko strašno. Takve epizode javljale su se kada sam bila sama, što je bilo prilično često. Poslala sam ovisna o svojoj tuzi. Jedva sam čekala da moj sin zaspe i muž nekamo ode. Onda bih zaključala ulazna vrata, isključila telefon i povukla se u kupaonicu.

Mogla sam satima plakati na wc školjci. U ruci sam držala zgužvanu papirnatu maramicu. Kada bih sama sebi dosadila, počela sam zamišljati da sam model reklami za kupaonski namještaj. Tekst bi glasio otprilike ovako: “Ako već morate plakati, neka to bude u kvalitetnoj kupaonici. Tvrtka ta i ta”. Tijekom bolesti se nisam fizički zapustila. Roditelji su me naučili da brinem o izgledu. Njima sam beskrajno zahvalna na tradicionalnim životnim vrijednostima koje su mi usadili. To mi je pomoglo da izdržim. U sebi sam se raspadala, ali sam istovremeno redovito farbala kosu i izvan kuće se pojavljivala pristojno odjevena i našminkana.

KAKO SAM ZAVRŠILA NA ANTIDEPRESIVIMA

Krajem 2002. godine završila sam u riječkom Centru za krizna stanja. Nemam pojma kako se to dogodilo. Sjećam se samo da me u Rijeku dovezao muž. Nisam ga nikada pitala što je tome prethodilo. Jednostavno me ne zanima. Taj dan pamtim fragmentarno. Sjedila sam u maloj čekaonici na crvenom plastičnom stolcu i čekala da me netko pozove. Bila sam sama u prostoriji. Na zidu je visio poster nasmiješene 70-godišnjakinje. Mislim da je to bila reklama za Listerine ili neku drugu tekućinu za ispiranje ustiju.

Njezin osmijeh je djelovao neiskreno. Ranije bi me vjerojatno iritirao. Sada sam bila potpuno prazna. Nisam imala snage ni za nervozne misli. Kratko sam je promatrala, a onda sam zabila glavu u koljena. Nisam mogla ostati uspravna. Osjećala sam se kao da ne mogu ispraviti kralježnicu, kao da sam izgubila kontrolu nad svojim tijelom. Nakon dužeg čekanja otvorila su se vrata ordinacije. Izašao je čovjek u vojničkoj jakni. Kasnije sam saznala da je to bio Centar za liječenje hrvatskih branitelja.

Za njim je izašla psihijatrica i ljubazno me pozvala da uđem. Zakoračila sam u relativno prostranu i ugodnu prostoriju. “Što vas dovodi k meni”, pitala me je psihijatrica, žena od otprilike 45 godina, vrlo pristupačna i ugodna. Ne sjećam se što sam joj odgovorila. Mislim da sam samo slegnula ramenima. Rekla je da mi može pomoći samo ako budem iskrena. Onda sam joj se otvorila. Priznala sam joj da živim u lošem braku i imam dugotrajne depresivne epizode i suicidalne misli. Detaljno sam joj opisala kako se osjećam. Doslovno sam se ispovjedila. Psihijatrica mi je objasnila da proživljavam stanje akutne depresije. Predložila mi je da, uz lijekove, odem na grupnu terapiju. Odgovorila sam joj kako bi mi bilo predaleko svaki tjedan putovati u Rijeku. Ustvari, mislim da sam se tada preplašila situacije u kojoj pred nepoznatim ljudima govorim o sebi.

Psihijatrica mi je propisala sedativ i oralnu otopinu Prozaca. Odmah mi je objasnila kako lijek djeluje i da ga, ako to bude potrebno, može zamijeniti drugim. Postavila se kao osoba koja će sa mnom istraživati načine da mi se pomogne. Od Prozaca sam nakon dva tjedna dobila nevjerojatnu energiju. Mislim da se tako osjeća drogirana osoba. Ujutro sam doslovno iskočila iz kreveta. Odjurila sam u kupaonicu, puna života se otuširala i otrčala do kuhinje. Otvorila sam frižider i izvadila jaja. Doručkovala sam tri jaja na oko i dvije fete kruha. Dugo nisam imala takav apetit. Popila sam i čašu jogurta. I dalje sam bila gladna. Namazala sam još jednu fetu kruha s Nutellom. Baš sam se osjećala dobro. Onda sam pristavila kavu, obukla se pa sjela na terasu. Promatrala sam svoj vrti i livadu. Na balkonskoj ogradi pojavila se usamljena bogomoljka koja je počela vrtjeti nožicama.

OČAJNIČKI TELEFONSKI POZIV ISCJELITELJU

Nakon dugo vremena poželjela sam društvo. Sjela sam u auto i krenula prema Poreču. Ubrzo sam shvatila da vozim kao da sam pijana, energično i prilično rizično. Ovo nisam bila ja. Imala sam osjećaj kao da netko drugi upravlja volanom i stišće gas. Naposljetku sam parkirala kod Konzuma. Bila sam zabrinuta. “Što se događa”, pomislila sam. Sve donedavno nisam mogla ustati iz kreveta, bila sam pasivna, ništa mi se nije dalo, a sada odjednom divljam po cesti. Odjednom sam puna života. To nešto u meni toliko radi da se nikako ne mogu smiriti i navečer ne mogu normalno zaspati. Na sljedećem pregledu rekla sam doktorici što mi se događa, a ona mi je promijenila terapiju. Propisala mi je Zoloft, antidepresiv novije generacije koji nije imao neugodne nuspojave, pa se moje stanje donekle stabiliziralo.

Nisam bila dobro, odnosno zdrava kao danas, ali sam se osjećala okej. Uzimala sam ga više od tri godine, a onda sam jednog dana zaključila da mi više ne treba. Često sam zaboravila popiti tabletu, najprije jedan dan, a ponekad i cijeli tjedan. Bez terapije sam se osjećala jako dobro. Na kraju sam jednostavno prestala uzimati lijekove. Otprilike godinu i pol nakon što sam prestala piti antidepresiv, negdje početkom 2008. godine, ponovo sam osjetila iste simptome, ali u nešto blažem obliku. Ponovno sam bila umorna, počela sam izbjegavati ljude i povlačiti se u sebe. Pojavili su se i napadi panike. Najčešće sam ih imala kada bih se nalazila u zatvorenom prostoru punom ljudi. Sjećam se jedne situacije u apoteci. Došla sam kupiti sirup protiv kašlja. Dok sam stajala u redu, apoteka se napunila ljudima. Oblio me je hladan znoj, a srce mi je počelo lupati. Izašla sam bez sirupa i pobjegla doma, u sigurnu zonu.

U oglasniku sam pronašla broj nekog iscjelitelja. Dugo sam piljila u oglas. Na kraju sam skupila dovoljno hrabrosti i nazvala. Javio se muški glas. Pokušala sam mu poluucviljenim tonom objasniti da se loše osjećam i trebam njegovu pomoć. Nakon nekoliko rečenica čovjek me grubo prekinuo i rekao mi: “Gospođo, nitko vama ne može pomoći ako niste spremni”. Onda je spustio slušalicu. Bila sam šokirana. Ne znam što sam očekivala. Sigurno nisam mislila da će taj iscjelitelj reći dvije riječi od kojih ću ozdraviti. Kasnije, kada sam razmišljala o ovom događaju, shvatila sam da mi je ustvari pomogao. Od tog trenutka počela sam intenzivno mozgati o tome što ja mogu učiniti kako bih napokon bila zdrava i sretna. Odlučila sam se ponovno javiti svojoj psihijatrici u Rijeci. Bila je iznenađena kada me ugledala. Opet mi je predložila da krenem na grupnu terapiju. Prihvatila sam.

‘Onda sam se nesretno zaljubila. Patila sam za dečkom s kojim sam bila u kratkoj vezi. Naš prekid doživjela sam jako dramatično. Sljedećih godinu dana verterovski sam oplakivala sebe i našu tragičnu vezu. Taj mindset mi je ustvari jako odgovarao. Uživala sam u tuzi. Nakon škole bih se zaključala u svoju sobu, zatvorila škure, pustila Bajagu i dugo se bedirala. “U mom oku samo hlad, u mom srcu samo stud, inje i prašina. Nisu čvorci pevali dok je iznad krovova svirala tišina”, pjevao je Bajaga’

KAKO SAM NAPOKON OZDRAVILA

U grupi nisu smjeli biti ljudi koji se poznaju u stvarnom životu. Osnovno je pravilo da se nikome ne smiju prenositi detalji naših razgovora. Grupu sam doživljavala kao sigurnu sredinu. Zvala sam je sterilnim mjestom, prostorom u kojem se mogu očistiti od svega što me muči. Na terapijama sam iskreno i vrlo detaljno govorila o svojim strahovima. Tada još nitko od mojih prijatelja nije znao zbog čega svakog ponedjeljka putujem u Rijeku. Tek kasnije, kada sam se osjećala sigurnije, počela sam se polako otvarati. Više me nije bilo sram reći da bolujem od depresije, pijem antidepresive i sudjelujem u grupnoj terapiji. Svakodnevno sam vodila dnevnik aktivnosti, u koji sam ponekad zapisivala i svoje misli. Prisiljavala sam se da na sve gledam pozitivnije. Stalno sam ponavljala da se osjećam bolje. Nakon nekog vremena zaista sam se osjećala sretnije. Moj život se počeo radikalno mijenjati.

Nisam donijela nikakve krupne odluke, nego sam napravila mnogo malih koraka. Postala sam svjesna svojih reakcija. Trudila sam se izbjegavati loše situacije i kontrolirati svoje emocije. Ne kažnjavam se i izbjegavam ružne misli. Pokušavam se družiti s pozitivnim ljudima i puno pišem. Sada se osjećam dobro. Moje raspoloženje je relativno stabilno. Prije nekoliko godina, u suradnji sa psihologicom Dragicom Barbarić, objavila sam knjigu koja se zove Životolovka. Knjiga je nastala u periodu kada sam nastojala što više osvijestiti svoje stanje i obrasce ponašanja. U njoj sam opisala svoju borbu s depresijom. Svi ljudi, koji boluju od depresije, znaju čime su nezadovoljni, odnosno što je najviše utjecalo na njihovu bolest. Sada se budim sretna. Pomolim se i zahvalim Bogu što je sačuvao moj život i dao mi priliku za novi početak.

Knjigu Životolovka u suradnji s psihologinjom Dragicom Barbarić objavila je 2013. godine

ŠTO SAM NAUČILA IZ JEDNOG DOKUMENTARCA

Ponekad bih, naravno, kao i svi drugi ljudi, poželjela duže ostati u krevetu, najčešće kada znam da me čeka naporan dan. Redovito slušam snimke predavanja pokojnog profesora Tomislava Ivančića. Nastojim svoju vjeru prenijeti u svakodnevni život i imam povjerenje u Božju providnost. Oni koji su slušali ili čitali prof. Ivančića znaju o čemu govorim. To nema toliko veze s formalnom religijom koliko sa stvarnom vjerom. Profesor kaže kako se čitav naš život ustvari temelji na vjeri. Kada započinjemo poslove, vjerujemo da ćemo uspjeti. Kada ulazimo u avion, vjerujemo da će nas dovesti do cilja. “Sve će biti dobro” ponovio je profesor nebrojeno puta. Ja sam mu odlučila vjerovati.

Neki dan razgovarala sam s jednom prijateljicom, onako ležerno, ni o čemu posebno. Ona ima 54 godine. Prije dvadesetak dana pala je i natukla ruku. “Taj hematom nikako da nestane”, rekla mi je. U šali sam joj odgovorila kako bi se prije desetak godina, kada je bila mlađa, sigurno brže oporavila. “Joj, znaš ti da deset godina puno znači. Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine”, uzvratila mi je pomalo nostalgično. Kasnije sam dugo razmišljala o tome što mi je rekla. Nikada se ne bih vraćala na staro. Sada se osjećam mnogo bolje. Donijela sam neke odluke koje sam dugo odgađala. Izašla sam iz braka u kojem se nisam osjećala dobro, preuzela sam potpunu odgovornost za sebe i to me učinilo slobodnom. Ne znam što će mi donijeti sutra, ali se više toliko ne brinem.

Prije dosta godina gledala sam dokumentarac, koji je na mene ostavio snažan dojam. Jedan je čovjek, u vrijeme Sadamovog režima, bio zatočenik u logoru. U filmu je opisao strahote koje je doživio u podzemnim labirintima. Irački vojnici mučili su ga na najgore moguće načine. Taj čovjek danas je zaposlen kao vodič kroz zatvor koji je u međuvremenu pretvoren u muzej. Uprava je procijenila kako će on najbolje opisati stravičnu atmosferu iz logora i poznato mu je čemu su služile pojedine sprave. Taj čovjek me oduševio. Mogao je do kraja života proklinjati sudbinu i hraniti se mržnjom prema ljudima koji su ga povrijedili. Umjesto toga, odlučio se suočiti se sa svojom tragedijom. Odlučio se osloboditi od mržnje i vlastite prošlosti. Sada svjedoči o strahotama kroz koje je morao proći kako bi jednom bio slobodan.

Gospođu Robertu u Novigradu je snimio Telegramov Vjekoslav Skledar

Izvor: Rašeljka Zemunović - http://www.telegram.hr/price/godinama-sam-se-borila-s-depresijom-dala-otkaz-i-povukla-se-doma-u-krevet-pobijedila-sam/