Lude gljive

Autorica: Erika Reicher (Ludruga)

«Vjeruj mi», reče i nakapa nekoliko kapi eteričnog ulja na žličicu šećera, stavi u usta, pa zalije srkom kave, «vidim aureole ljudi, evo tvoja je roza... ...Duša prirode je u ovoj kapi...» Opojan miris cigaretnog dima širio se kafićem. «Moć sadašnjeg trenutka, znaš li što to znači?! Moć sadašnjeg trenutka!», značajno je pogledala dignuvši ruke.

Razgrnula sam maglu, ispravila ovratnik balonera i otisnula se u jesenje veče. Na vrtu ispred kuće raste jela. Nekada je ovuda vodio puteljak kroz polja. Na peći su se sušile kosti, a starica je prebirala po zrnima graha – dva, pa tri, širili su se u mozaik na stolu. Na otvorenoj stranici sanjarice pisalo je: sanjati kukce da hodaju po vama – imate neprijatelja. Paprikaš od lisičarki i vrganja krčkao je i širio mi nosnice.

Ulicom su trčkarala dva pekinezera u potrazi za hranom, a u susjedinom dvorištu kujica je ležala svezana lancem, dok je pet štenaca halapljivo sisalo. Stariji susjedin brat je nezaustavljivo recitirao: «Neka mojih slušatelja bude malo i tajnih: oni će vladati mnoštvom i znanim! Lude su koji ljude obožavaju; i njihovi bogovi i njihovi ljudi su lude! Izađite, o djeco, pod zvijezde, ispunite se ljubavlju!» Jednog je proljetnog jutra prisilno otpremljen u ustanovu, a ledene zimske noći pronađen u piđami, smrznut u podrumu seoske kuće. Mahovinom su obrasli rezovi na bukvi ispred bratove stare šupe. Njegov pogled iz krhotina na nju obješenog ogledala mimoilazio je štence, uperen na stranicu Crowleyeve Liber Al Vel Legis, starog srpskog izdanja, koju je Maja dokono listala udobno smještena na stolcu ispred kuće.

Dvjestotinjak metara niže, pored vrtova zrelih kupina i aronija prasak je na čas prekinuo češljugarevu sonatu. Ostatke raznesenog ratnog veterana skupljali su po betonskom podu.

«Najbolje vrijeme za meditaciju i prizivanje duhova su Svi sveti», konstatirala je Sanja skupljajući jabuke razbacane ispod stabla.

S osunčane ljuljačke kroz poluzatvorene kapke promatrala sam nabujalu kadulju i metvicu. Imat ću čaja do dugo u zimu

Maja je stavila još jednu žličicu šećera s dvje tri kapi lavande u usta i ponovo zalila srkom kave: «Ovim dolazi do čišćenja karmičkih neravnoteža», povukla je rukave stare kožne jakne i zatresla u crno obojanu kosu. Za susjednim stolom djevojka je pravila kolutove od dima.

***

Predznanje: SSS (bilo koja) Trajanje: 6 mjeseci.", Majin pogled zaustavio se na plakatu na banderi: "Škola aromaterapije."

Sigurnim pokretima natočila mi je Bambus: "Ako se dvije duše žele ponovno ujediniti moraju obje biti duhovno spremne za to." Štef je s druge strane šanka znakovito kimao glavom, potežući iz boce Žuje. "Tada će Univerzum stvoriti specijalnu silu neophodnu da bi ih se dovelo jedno drugom u određenom trenutku u životu. Kad se pobijede nametnute predodžbe i strahovi, ujedinjenje je neminovno... Ja sam ga prepoznala, ali on mene nije mogao..." Mario joj se unese u lice: "Pusti te priče! Srodna duša se ne traži, srodnom dušom se postaje! Isus je to pokazao kad je izveo svoje prvo javno čudo na bračnoj svadbi Kane - mijenjajući vodu u vino. To je bila inicijacija!" Štef pogleda u svoju praznu bocu: "Maja, daj mi još jednu!" Mario brzo dobaci: "Daj i meni jednu!" i nastavi: "Brak je samo vanjski doživljaj, sve dok ne bude transformiran od Duha Svetoga. Duh Sveti u bračnoj ljubavi djeluje istom Božanskom ljubavi koja je uzrok cijelog Univerzuma i sveg stvaranja još od doba kad je Bog Otac zapovijedio: Neka bude Svjetlo i kad je odgovoreno: I bi svjetlo!", lice mu se užarilo. "Ti ne znaš što to znači prekinuti sa srodnom dušom!", inzistirala je Maja, "kao da je dio tebe izgubljen u nepovrat." "Izgubljen u nepovrat.", zamišljeno će Štef i opet potegne iz boce. Rastreseno sam lupkala po ljepljivom staklu žute lampe koja je lijeno žmirkala.

Zadnji večernji autobus zaustavio se kraj crkve. Svjež zrak strujao je sa sljemenskih obronaka. Štef je začudno sigurnim korakom vukao pretrpane Konzumove vrećice prema staroj šupi koja je bazdila na plijesan, zidova oblijepljenih stranicama novina, ukrašenih Playboyevim duplericama. Iz susjedine kuće začuo se Dream of Mirrors, ili se možda radilo o hrvatskoj inačici britanskih heavy metal legendi, nije se dalo dobro razabrati. Maja se ušuškala u perine i još neko vrijeme listala požutjele stranice: "Za miris miješaj brašno i med i gusti talog crvena vina: zatim Abramelinovo ulje i maslinovo ulje, a potom razblaži i smiri sočnom svježom krvlju."

Ne znam koliko dugo sam ležala očiju otvorenih u mraku. Kuckalo mi je u sljepoočnicama. Svjetlost je već prodirala kroz zastore od bambusa. Nakon osam udaraca zvona s obližnje crkve začula se melodija Ave gratia plena dominus tecum.

***

S trijema ispred kuće mahnula sam Štefu koji je u maglovito jutro mamuran pružao korak prema autobusnoj stanici kraj crkve, pa dalje do tramvaja što ga je odvozio do tvornice na Žitnjaku. Susjedina mješanka bjesomučno je lajala povlačeći teški lanac kad je zamišljeno zastao kraj razgranate bukve u zapuštenom vrtu. Za sunčanih poslijepodneva Majin brat Matej na njoj bi rezbario čudne oblike. A onda tjednima ne bi izlazio iz stare šupe i koncentrirano promatrao efekt sučeljenih ogledala koja odraz ponavljaju u beskonačnost. "Spavaj s ovim ispod jastuka", čuo je glas kako mu naređuje, pa bi čvrsto stiskao nož što se svjetlucao pod svjetlom svijeće, "ako budeš napadnut, probudi se i ma što to bilo, to te napada, ubij ga!"

Kroz još od vrućeg tuša zaparen kupaonski prozor na sjeveru hrastove kuće okruglim očima desetgodišnjakinje promatrala sam kako brat i sestra trpaju u usta kompot od šljiva s puno cimeta što im ga je spravljala baka. Starica se ogrnula velikom vunenom maramom s cvjetovima, ubrala par grana kupina i naramak trava i s raščupanom Vinkom preko puta spustila krivudavom ulicom niz brijeg do Marice koja je svoju prizemnicu svojedobno dobila na lutriji uplativši novčanicu od ondašnjih sto dinara. Nekoliko mačaka trgalo je ostatke mesa s kostiju razbacanih po podu, a jedna olinjala sklupčala se na izlizanoj fotelji ispred peći. Ispijena starica dodala je cjepanicu u vatru i spravila jaku kavu s puno šećera. Navukle su zastore, sjele za okrugli stol, primile se za ruke mrmljajući nerazumljive bajalice. Čaša se lagano počela pomicati.

Sjenka je napuštala smrežurano tijelo i u vrtlozima putanja sanjača kretala se njena samotna volja, domovima prigradskog naselja, pa dalje do čistina u još uvijek gustim šumama djetinjstva. Vatra je pucketala u kaminu.

Odzvanjale su mi sinoćnje Marieve riječi: «Svako zlo prisiljava na pamćenje. Zaborav bi bio izdaja prema žrtvama. Kršćanstvo ne nudi zaborav, ne gura ljude u zaborav, već želi više: izbjeći želju za osvetom, ali ne nudi lažnu utjehu, već traži pravednost!» Maja se glasno nakašljala negodujući: «Daj pusti te popovske prodike! Fakat su ti u sjemeništu isprali mozak! Da nisi završil u onoj komuni u Francuskoj još bi postal biskup!» Mario je povukao dim, popio gutljaj pive i ignorirajući Maju nastavio: «Detalji Isusove muke u Evanđeljima nisu zabilježeni kako bi se spremala moguća osveta! Osveta ne dopušta mogućnost novoga početka te veže počinitelja uz zlo djelo i njegove posljedice.» Više ga nije slušala. Perući čaše razmišljala je o utjecaju punog mjeseca na podsvjesni um. Štef je utonuo u polusan čvrsto stišćući bocu. Greblo me u grlu. Ima četiri godine kako ne pušim. U polumračnom Mon Amieu nije bilo ventilacije. «Kršćanstvo ne pamti zlo, nego oslobođenje: pamti sve detalje muke, ali ih vidi kroz svjetlo uskrsnuća!», slavodobitno je završio. Jura, koji ga je do tad pomno slušao, izvadi iz džepa paketić Druma i stavi ga na šank: «Mario, hoćeš da i tebi sfrkam jednu?» Vrludale su mi misli po smislu patnje, učenjima o središtu svijeta, čuvarima i velikom stvaraocu. Padu. Zaboravu. Lišće je žutjelo i na stazi od bunara do terase od benkovačkog kamena šuškalo mi je pod nogama.

Na povratku s posla Sanja mi je preko ograde dodala novi broj Vrta koji sam običavala proučavati ispružena na ljuljačci. Sanja je površno poznavala Maju, a nije se ni sjećala pokojnog Mateja kojeg je Maja izbjegavala spominjati. Samo joj je kimnula, a Maja je pružila dlan prema mom raskošno nabujalom bilju: «Matičnjak djeluje smirujuće i kod problema s probavom, te osjećaja mučnine i nadutosti.», objašnjavala je nakon nekoliko odslušanih predavanja aromaterapije, «Uzmeš par kapljica eteričnog ulja na žlićici šećera i riješiš se svih tegoba. Priroda ima veliku snagu. Znanje je moć!», zaneseno je uskliknula. «Treba se vratiti svojim iskonskim počecima!»

Iznijela sam na stol od tikovine porculanske šalice za kavu.

Učinilo mi se da je iz Majine kuće te večeri ipak odzvanjao Thompson. Ima još dosta do jutra. Prolistala sam pouke Vrta, o smrti i rađanju bosljka, o nejestivim gljivama, baka ih je znala dobro razlikovati, davno je bila noć kad je zaspala na onom humku usred polja, jednom u nizu stećaka, otkinula sam napisan list papira, zgužvala ga i bacila u vatru. Pojedeni su kolačići prošlosti, pamtim kako sam ih uveče umakala u toplo mlijeko. Baš one koje mi je nedjeljom pekla baka s puno oraha

***

Spustila sam rolete od bambusa. Nalazi li se mudrost u skrivanju od zbilje? Što je zbilja? Amor fati? Prihvaćanje sudbine. Sat je prestao kucati. Mora da je otišla baterija. Sanjala sam pauka kako gmiže po tavanu. Spustio je svoju nit i ja sam pokušavala doseći vrh božanskog tkanja. Kao da sam vukla nit s neba prema dolje, al to sam se uzdizala prema blistavom značenju. Zatim sam vukla stijenu k lađi i stigla na malen otok. Bilo je to prvo kopno nakon dugo vremena. Mačke su divljački zavijale. Oblaci su prekrili mjesec. Zvona su udarila tri puta.

Matej je iz astrala pratio Maju koja je po uputama iz stare bakine knjige ulijevala kap po kap ulja u mješavinu. «Za bolje stanje organizma», rekla mi je prekosutra kad mi ju je poklonila. Ni kad je izvukao nož ispod jastuka, ni kad je odvezen, niti onog ledenog jutra u podrumu seoske kuće, Matej nije napuštao svoj vrt. Maja je zaklopila knjigu i ugasila svjetiljku. Iz slušalica su joj do jutra brujale Theta vibracije.

«U Theti možemo osjetiti kako nam se svijest širi preko granice našeg fizičkog tijela. To stanje budnog sanjanja omogućuje nam pristup informacijama izvan naše uobičajene svjesnosti», samouvjereno je rekla uključivši aparat za kavu. «I patnja i smrt su samo negativna karma. Samo su neznanje i otuđenje od Univerzuma. Treba proširivati svijest. Ja intenzivno radim na sebi.» Mario je uzdahnuo: «I tako olako odbacuješ društveni angažman, budući da nema potrebe mijenjati svijet, već samog sebe? To je neodgovornost prema bližnjemu. Religiozne tradicije vode mudrosti i suosjećanju, a ne samo unutarnjem produbljenju i vlastitom samozadovoljstvu. Kršćansko suosjećanje zahtijeva da napustimo vlastiti egoizam i približimo se onima koji su u potrebi.» Maja je energično pritisnula ručicu na aparatu i pustila vruće mlijeko u espresso: «Ne možeš pomoći drugome, ako ne pomogneš samome sebi!» Mario je otpuhnuo dim i nije ju više gledao. Jura je ustao, otišao do džuboksa i ubacio žeton. Iz zvučnika su se začuli Beatlesi: «Nothing you can know that isn't known... Nothing you can see that isn't shown...«

Izvukla sam hamper ledene vode iz bunara i poškropila biljke na kamenjaru. Prije je u njemu bilo vode i usred ljetnih suša. To poslijepodne nisam otišla u Mon Amie. Sjedila sam sa Sanjom na terasi. Srknula je malo čaja od metvice iz porculanske šalice, pa ju ponovo odložila na stolić od tikovine. «Pričala mi je baka da su na ovom brijegu nekad spaljivali vještice», zamišljeno je rekla dok joj je pogled lutao po grmu kadulje. Kada je to bilo? Bog poznaje samo sada, prolazilo mi je glavom. On stvara sada. Za njega nema ni jučer ni sutra. Maja mi je sutra poklonila uljnu mješavinu. Štefa je sutra napustila žena. Bog nas poznaje samo kakvi smo sada. Nebo se odjednom zamračilo i naglo se počelo spremati na oluju. Skinula sam jastuke s ljuljačke. Možda je ovo bio zadnji topli kasnojesenji dan.

Između požutjelih krošanja bijelih stabala bukvi učinilo mi se kako prolazi konjanik. Pljuštala je kiša i šetnja vrtom bila je posebno umirujuća. Miran život je dobar. Podnositi težak život s mirom još je bolje, negdje sam pročitala. Preko puta mi je prešao žuti daždevnjak s velikim crnim točkama, pa ubrzo nestao u grmlju. Na trijemu sam otresla vodu s kabanice, spustila rolete od bambusa i nisam više vidjela Majinu baku kako bere bilje po kiši. Maja je intenzivno razmišljala o sastojcima za mješavinu. Matej je plovio astralom. Mario je zapalio još jednu cigaretu. Iz džuboksa je još odzvanjalo: «All you need is love... All you need is love...»