Molba za dopis

Autorica: Erika Reicher

Zrele su preko ponovljene noći popadale. Druge su kineskim štapićima probodene. Stigla je policija i provela raciju nad nadnaravnim šamanima što su u šalicama zelenog čaja potpisivali peticiju protiv. Mi, nas jedno do dvoje, bilo je za. Prekobrojni, kao i odnešeni hramovi s one strane ponuđenih korica. Tako. Nisu smjeli nositi krune ti glupi patuljci sluganskog roda. Vampiri i vukodlaci bili su bolje volje. Ogladnijeli su na zeleno. Opet. K vragu! Bili smo stranci u društvu polubogova. Grebli smo se za guštere kao pokisle kopije demonskih, zabunom zaštićenih zmajeva. Štakorima je bilo bolje jer su rado dojavljivali policiji, vojsci, hitnoj ponoći za duševne bolesnike i širili glasine. To im je donosilo velik ugled. Jučer u istu tu ponoć bilo je bolje. Na prste mogu nabrojati ponoći u kojima su zastori bili zapaljeni. Ostatke pepela raznosile bi čistačice mlatarajući štapom od metle kao igrači kriketa. Mislim da su samurajima otele i tange. Brzinom munje, da ni gromovnik nije uspio
donijeti odluku o zabrani vožnje gliserom kroz puste aleje neonskih noćnim vrlinama rastuženih novaka. Pod svaku cijenu pokušavala sam bar jednog od novaka privesti u svoju ordinaciju i zadržati na ispitivanju. Bar jednog. Zrak je bio bezbolno bespotreban. Zemlju smo pokušavali unovčit za sitne pare, al nije išlo. Buljila sam u pravocrtnu liniju, nazivanu životom. Apokalipsa je bila dvaput srušena. Čulo se kako marširaju ispred mog blago oklopljenog vozila u kojem sam lovila bradate anđele. Sigurno su tu bila i barem dva čuvara iz zone B. Rešetkasta ravnica ravnalom izmjerena. Geometrijski točna. Ništica. I sad? Moja utopija? Pozitivno sam odgovarala na negativna pitanja. Plavi baršun pod vijugajućim baldahinom s bezbrojnim cipelama u stavu mirno. Svejedno je. Tebi je svejedno što sam ja neodjevena. Budalo. Od sad ćemo drukčije. Molit ću lijepo za jedan dopis iz pustinje neke nezgodne duše. Ne pristajem na kompromise. Obaram domicile. Realitetno bjesnilo napada!