Psihijatrija je mračni prostor o kojem se ne govori

Dvadestak ljudi suočenih s vlastitim psihijatrijskim dijagnozama ili dijagnozama svojih bližnjih od nedavno se svakog utorka sastaje na prvoj grupi uzajamne podrške u Splitu. Iako ovakve grupe nisu neobične u svijetu, u Hrvatskoj su još uvijek rijetkost, a smisao njihovog postojanja proizlazi iz činjenice da se aktualni psihijatrijski sustav često pokazuje nedostatnim za sve specifične potrebe spomenute populacije.

Za početak, pitali smo Marinu Vidović, jednu od inicijatorica i članica grupe, koja ima i ulogu facilitatorice, po čemu se razlikuje rad odnosno dinamika ovakve grupe u odnosu na klasičnu terapijsku.

– Temeljna premisa našeg rada je da jedni drugima pomažemo u sigurnom prostoru grupe u kojoj ćemo biti ravnopravni bez obzira na pozadinu svake pojedine osobe. Grupa, dakako, ima svog facilitatora, odnosno osobu koja olakšava i vodi komunikaciju, ali ne postoji terapeut ili onaj koji ima funkciju liječiti druge. Iako u grupi imamo jednog psihoterapeuta njegova funkcija nije da liječi bilo koga od nas, pa ga ne doživljavamo kao psihoterapeuta već kao čovjeka s imenom i prezimenom koji govori iz osobnog iskustva. Dakle, nismo organizirani tako da nam netko s visine nešto daje ili tumači već je poanta da se svaki pojedinac osnaži i doprinese grupi, više ili manje, ovisno u kojoj se fazi oporavka nalazi – kazala nam je Marina, a nas je zanimalo kako izgledaju njihovi susreti.

– Budući da još uvijek nemamo svoj prostor sastajemo se u Vijeću Bošnjaka, na adresi Trg republike 4, svakog utorka od 19.15 sati. Sjedimo u krugu i vodimo iskrene razgovore o tome kako se osjećamo i što nam se događa u životu. Ako je netko u krizi onda toj osobi dajemo više prostora, nastojimo kao grupa saslušati njegove ili njezine probleme bez ikakvog osuđivanja i moraliziranja tek uz nastojanje da podijelimo slična iskustva ako ih je netko iz grupe imao. Osim ovog neformalnog dijela nastojimo imati i strukturirani razgovor u sklopu kojeg pričamo o konkretnim planovima – ispričala nam je ova mlada žena navodeći kako grupa ima sve više različitih aktivnosti poput organiziranih vožnji biciklom po Marjanu, trčanja, ili, pak, odlazaka na plesnjake što je poseban doživljaj za mnoge od njih budući da ih većina već duže vremena zapravo nigdje ne izlazi iz kuće osim do bolnice i natrag.

Planova je mnogo, neki su i ambiciozni poput dramske radionice s teatrologinjom Anom Dalbello koja ima višegodišnje iskustvo rada u kazališnoj skupini iz Trsta “Accademia della Follia”, inače specijaliziranoj za rad s psihički oboljelima. A želja im je i rad u vrtu.

– U grupi imamo jednog studenta medicine koji jako voli vrtlarenje pa planiramo i rad sa zemljom. Ima nešto istine, ma koliko banalno zvučalo, i u onoj narodnoj: “Daj mu da kopa pa će ozdraviti!” Čovjek se treba “iz glave” vratiti “na zemlju”. Stoga ćemo u suradnji s udrugom za permakulturu osmisliti vrt s ljekovitim biljem. U njemu ćemo saditi gospinu travu, kadulju, kamilicu… dakle, sve one biljke koje imaju umirujući učinak – ispripovjedala nam je Marina Vidović.

Inače, njihova grupa uzajamne podrše djeluje već četiri mjeseca, a uskoro planiraju registrirati i udrugu naziva “Feniks Split” pred kojom će vjerojatno biti dug i mukotrpan put suzbijanja diskriminacije i predrasuda s kojima se ljudi poput njih susreću gotovo svakodnevno.

– Kolika je društvena stigma vezana uz psihičke bolesnike ukazuje i činjenica da u našem gradu nije postojala ni jedna udruga koja bi okupljala ove ljude i bavila se psihički oboljelima, ako isključimo Mentu formiranu iz struke. Nitko se ne srami ako dobije rak ili oboljenje bubrega, roditelji odmah trče u bolnicu ako njihovo dijete povrijedi ruku ili nogu, no ako razvije neke psihičke smetnje obično jako dugo razmišljaju i nećakaju se treba li ga odvesti na psihijatriju, taj mračni prostor o kojem se ne priča. Ukoliko nekim slučajem i završi tamo, onda obično niti članovi šire obitelji ne budu obavješteni. Psihičke bolesti su očito još uvijek veliki tabu, a cilj naše grupe je, između ostalog, i to pomalo mijenjati – kazala je naša sugovornica.

Ona duboko vjeruje da bi podrška šire društvene zajednice mogla biti od presudne važnosti za ozdravljenje ovih osoba kao i drukčiji pristup struke koja se ponekad odonosi prema njima kao da su mnogo bespomoćniji nego u stvarnosti jesu. Takav drukčiji pristup nije nemoguć, naime, neke zemlje poput Finske razvijaju ga već desetljećima, a njihovi modeli rada su i nadahnuli Marinu i druge članove grupe na pokretanje ove inicijative.

– Gledanje dokumentarca “Open Dialogue” motiviralo nas je da se organiziramo jer smo bili istovremeno oduševljeni kako stvari funkcioniraju u finskom modelu, ali i pomalo tužni i razočarani što većina naših liječnika nije nikada ni čula za njega. U svakom slučaju, u Finskoj, u sklopu ovog pristupa, ljudi s dijagnozom ravnopravno sudjeluju u donošenju odluka oko svog liječenja sa članovima obitelji i stručnim timom, a liječenje se često odvija u njihovim domovima, odnosno bez hospitalizacije. Dakako, i sami rezultati liječenja, odnosno postotak ponovne integracije u društvo, idu u prilog spomenutog modela – objasnila je.

Na grupi se nikoga ne nagovara da uzima ili ne uzima propisanu terapiju, napomenula je Marina, ali smatraju da psihički bolesnik treba preuzeti odgovornost za svoje psihičko zdravlje, barem u mjeri u kojoj je sposoban za to. U tom smislu educiraju ljude o lijekovima koje piju kao i o njihovim nuspojavama, ali i o mogućim alternativnim pristupima. Pričaju o važnosti slijeđenja ciklusa budnosti i spavanja koji mogu biti od velike važnosti za ove pacijente, baš kao i izmjene godišnjih doba kada su, kao što potvrđuje i struka, učestalije pojave smetnji…

– Što čovjek ima više informacija, to lakše može preuzeti odgovornost u vezi svoje bolesti. Važno je da živi bez iluzije kako će ga psihijatar spasiti nekom čarobnom pilulom. Nažalost, živimo u vremenu kad ljudi nemaju vremena slušati jedni druge, pa čak ni liječnici kada im se obratite za pomoć. Oni za vas imaju pet minuta, tek toliko da vam propišu terapiju, jer čekaonice su pune. A čovjeku je ponekad najpotrebnije baš to da ga druga osoba vidi i čuje – zaključila je Marina.

S ciljem afirmacije i bolje integracije marginaliziranih i stigmatiziranih grupa važno je u javnom diskursu koristiti i osvješten jezik, odnosno terminologiju koja neće nikoga uvrijediti. Stoga smo upitali Marinu koju terminologiju je, prema njezinom mišljenju, najbolje koristiti kada su u pitanju ove osobe.

– Istina je da se neki od članova naše gupe ljute ako ih se svrstava u određene ladicu, F31, F20, na primjer, ili da ih se uopće naziva psihičkim bolesnicima jer najlakše je lijepiti etikete. Međutim, često se događa i da psihijatri postave pogrešnu dijagnozu pa je nakon nekoliko godina izmijene. Mislim da neki od tih “pacijenata” posjete nakon izvjesnog vremena drugog liječnika, ali bez svog kartona, ovaj im vjerojatno ne bi postavio nikakvu dijagnozu. No, s obzirom da je naš sustav spor i krut osobi do kraja života u kartonu piše da ima dijagnozu. Mislim da bi se i to moralo mijenjati – kaže Marina uz zaključak kako je manje važno kako nešto nazivamo od svijesti što to zapravo jest.

– Svi smo mi pomalo depresivni, pomalo bipolarni, pomalo shizofrenični, samo su neki od nas iskusili teže životne prilike pa su skliznuli u određeno oboljenje. Osobno, najviše volim termine duševno zdravlje i duševna bolest, makar neki protestiraju i na njih uz pitanje: “Što to nedostaje mojoj duši?” Ja, eto, vjerujem da je u srži svih ovih bolesti, kada duboko zagrebeš, jedna vrsta duševne povrede. Stoga ni farmakoterapija, pa čak ni psihoterapija, bez duhovne dimenzije, nisu potpuno učinkovite. Potreban je holistički pristup liječenju koji će tretirati čovjeka u svim njegovim specifičnostima i složenostima – kazala je Marina Vidović.

Nije se bilo teško složiti s njom kada je ustvrdila da čovjeka ne treba gledati kroz njegovu “zacementiranu” dijagnozu već kao osobu koja prolazi određenu krizu koja se može riješiti.

– Preporučila bih svima da pogledaju dokumentarac “Slomljena krila” koji govori o dvije žene s dijagnozom shizofrenije za koju prevladava stav da je neizlječiva bolest. No, ovaj dokumentarac pokazuje da su se, zahvaljujući dugogodišnjoj intezivnoj psihoterapiji, ove žene izliječile u potpunosti te su nakon izlaska iz bolnice ostvarile uspješne karijere, jedna kao autorica romana, druga kao medicinska sestra. Film, dakle, razbija predrasudu da je shizofrenija neizlječiva bolest pa u skoroj budućnosti ponovno planiramo održati njegovu javnu projekciju na koju ste svi pozvani – najavila je Marina.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji