Kako je zapadnoafrički šaman pomogao mom shizofrenom sinu na način na koji zapadna medicina nije mogla

Nakon lijepog ljeta ribolova i učenja surfanja, moj sin, tada 17-godišnjak u srednjoj školi u Bostonu, jednog mi je poslijepodneva rekao: "Ne znam što se događa; ponovno ne mogu pronaći svoje staro ja." Ubrzo nakon toga, Franklin je morao biti hospitaliziran. Evaluacija je opisala "povećanje psihotičnih simptoma, uključujući paranoidne misli, naredne halucinacije koje su mu rekle da se ozlijedi." Te su stvaribile "povezane s pojavom shizofrenije".

To je bila jesen 1996. Kroz mnogo godina kasnije, moj sin je bio na ljekovima i skidan s njih, unutar bolnice i izvan nje. Psihofarmaci su smanjili njegove halucinacije te nelogične ili paranoidne misli, ali su mu njihove nuspojave uzrokovale da dobije gotovo 100 kilograma  te dijagnozu dijabetesa odraslih osoba. Nakon što je  Frank ušao u svoje rane tridesete godina, zajednička očajanja su nas odvukla od medicinskog tretmana na put koji nismo mogli niti predvidjeti.

Još uvijek postoji duboko neznanje o molekularnim mehanizmima koji stoje iza shizofrenije. Unatoč teorijama koje se kreću od genetskog nasljeđa do utjecaja okoliša, znanstvenici ne mogu odrediti zašto 2,2 milijuna Amerikanaca pati od psihosocijalnih izazova. Neki predlažu kako ima nešto više u toj zagonetci nego što zapadna medicina shvača. 2012-te je kanadski evolucijski psihijatar Joseph Polimeni objavio je knjigu "Šamani među nama", navodeći da su osobe sa dijagnozom shizofrenije "moderna manifestacija pretpovijesnih plemenskih šamana". Južnoafrički iscjelitelj Colin Campbell je jednom rekao: "Ljudi koji primjerice čuju glasove ili osjećaju određene stvari, u dodiru su s drugim stvarnostima, osobito cijelim mističnim područjem za koje zapadno društvo nema vremena niti prostora. "

To mi je nešto govorilo jer je Frank, usred onome što se činilo iracionalnim baljezganjima, imao neobičnu sposobnost shvatiti ono što sam ja mislio. Po savjetu prijatelja psihologa, prestao sam pokušavati ispravljati njegove često bizarne ideje. To nas je dovelo do manje antagonističkog te odnosa s više povjerenja. Ipak, imao sam malo nade  da će Frank ikada voditi bilo što slično "normalnom" životu.

Zatim, početkom 2012., iskoristio sam priliku. Naš obiteljski pedijatar - koji je odrastao u Istočnoj Africi 1940-ih godina - pozvao je Franka i mene da dođemo na njegovo godišnje putovanje i svjedočimo migraciji divljih životinja preko Serengeti ravnice. Frank je birasan i to se činilo kao jedinstvena prilika da vidi kontinent od kojeg su došli majčini preci, a istovremeno i prilika da mi stvorimo jaču povezanost kao otac i sin.

Naše putovanje nije bilo bez poteškoća. Jedne noći, Frank je u kampu na kratko nestao, duboko u grmlju. No ultimatno se putovanje pokazalo kao napredak, ne samo između nas, već i u samom samopouzdanju mog sina, koje je bilo polagano, ali sigurno razbijeno tijekom godina suočavanja s psihosocijalnim izazovom.

Dio utjecaja putovanja bila je sigurno činjenica da smo provodili dane i noći usred čudesne divljine i krajolika Istočne Afrike. Također je pomoglo da se naš vodič, Maasai u istoj dobi kao i Frank, s njime povezao bez osjećaja da je on "drugačiji".

Devet mjeseci nakon našeg povratka u SAD potražio sam Malidoma Somé, poznatog zapadnoafričkog šamana. U kulturi njegovih Dagara ljudi, osobe sa dijagnozom shizofrenije se ne gledaju patološki nego često kao mediji koji daju poruke zajednici iz duhovnog svijeta. Kao anglo-američki muškarac u svojim srednjim šezdesetim godinama, nikada nisam očekivao da sudjelujem u duhovnim vodenim ritualima na oceanu i tražim pomoć svojih predaka za mog sina. Ali upravo sam to učinio prije no što sam Franka odveo da vidi Malidoma na Jamajci, zbog predviđanja o njegovoj budućnosti uz pomoć čarobnih ljuski, perla, kamenja i drugih predmeta. Frank je također pravio crteže za šamana tijekom zajednički provedenog sata, kojeg je Malidoma opisao kao "druženje s kolegom".

Od našeg putovanja na Jamajku, Frank je nastavio razgovarati sa šamanom preko telefona i stvarati simbolične crteže. Na Malidomov poticaj, Frank i ja smo putovali u svete prostore Indijanaca Novog Meksika. Tijekom posljednjih nekoliko godina, Frankova majka i ja smo nastavili istraživati vezu s našim precima kroz meditativne obrede, što je učinilo promjene i u našim životima.

Ta iskustva, umjesto da su odvela Franka „dublje tamo negdje“, imala su učinak uzemljenja. On nije u potpunosti oporavljen- još uvijek uzima lijekove i živi u grupnom domu - ali višak kilograma i dijabetes su nestali. Prije ne tako mnogo vremena, rijetko bi izašao iz svoje sobe. Danas je Frankov život ispunjen je aktivnošću i entuzijazmom. Sad ima 36 godina, vratio se u tehničku školu kako bi nastavio tečaj strojarstva; pohađa tečajeve gimnastike, boksa i klizanja te glazbenu i umjetničku terapiju; na dva je tjedna samostalno otputovao u Maine kako bi naučio graditi drvene čamce te redovito vježba u teretani. Još uvijek piše stranice s simboličnim likovima bez ikakvog jasnog značenja, barem nama u 'ovoj stvarnosti'. Još uvijek govori o beskonačnom maštovitom terenu koji je prošao i nastavlja prolaziti. I dalje posjeduje izvanrednu sposobnost priključenja obrascima razmišljanja drugih ljudi, uključujući i mene. Ž

U vrijeme kada je sve više stereotipa i stigme povezano sa psihosocijalnim izazovima- i kada farmaceutska industrija dominira stavovima zapadne medicine - više bi se pozornosti trebalo posvetiti nekolicini istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije koja uspoređuju ishode dijagnoze shizofrenije u SAD-u i Europi sa siromašnijim zemljama poput Nigerije i Indije, gdje samo 16 posto dijagnosticiranih osoba redovito uzima antipsihotične lijekove. U jednom istarživanju, gotovo dvije trećine osoba sa dijagnozom shizofrenije u zemljama u razvoju, imalo je pozitivne rezultate ka oporavku nakon dvije godine, u usporedbi sa samo 37 posto u bogatijim zemljama u kojima su lijekovi standardna procedura za oporavak.

Možda je za Franka prekasno da ikad ostavi lijekove iza sebe. Ali duboko sam zahvalan na napretku koji je potaknulo otkrivenje alternativnih pristupa. I sretan sam što Frank zna nesamo da sam ponosan na njega, već i da imam duboko pošovanje za sve što je prošao i tko jest.

U svom dnevniku Frank piše: "Ono što je iza situacije je misterija. Ostavljeni smo da tražimo razloge zbog kojih su stvari takve kakve jesu. ... Jasnoća i oblačna vremena dolaze i odlaze. Poante su izrečene i život se nastavlja. "

PREVEO/LA: Ivana Poslon

AUTOR TEKSTA: Dick Russell (24. ožujka 2015)

Link na originalni tekst: How a West African shaman helped my schizophrenic son in a way Western medicine couldn't