Kad ljudi sa shizofrenijom čuju glasove

Kad ljudi sa shizofrenijom čuju glasove, zapravo čuju vlastitu subvokalizaciju.

Kad god osoba čuje vlastiti glas, nesvjesni sklop prepoznavanja zasvijetli u mozgu. Za shizofrene bolesnike se vjeruje da u tom sklopu imaju nedostatak.

Moj prvi susret s pacijentom koji ima shizofreniju imao sam kao student medicine u svom trećem tjednu rotacije na neurologiji. Dežurni neurolog i ja bili smo pozvani na konzultacije o bolničkom psihijatrijskom pacijentu koji je upravo imao napadaje. "Jeste li već imali  psihijatriju?", Upitao je liječnik. Nisam. Neurolog je inzistirao da će biti vrijedno obrazovno iskustvo za mene osobno vidjeti pacijenta, poslušati njegovu priču i povijest bolesti i izvijestiti o tome. Tako sam krenuo sam na psihijatrijski odjel, kroz dvoja daljinski aktivirana metalna vrata, u sobu 621, gdje sam upoznao Brandona, paranoidnog shizofreničara koji je patio od čestih auditivnih halucinacija.

S 28 godina, Brandon je diplomirao povijest na sveučilištu Cornell, ali je nakon toga bio godinama nezaposlen. Imao je svježe, dječačko lice i raspuštenu smeđu kosu, prizor koji je odudarao od uznemirujuće povijesti bolesti koju sam koju pročitao u kartonu. Kada je prvi put hospitaliziran prije tri tjedna, Brandon je u više navrata lovio osoblje i povlačio ih za uši. Rekao je da pokušava "istresti njihove špijunske snimače." U kratkom vremenu u kojem je bio na odjelu, dvaput prijetio je napadom na medicinsku sestru, jednom olovkom i jednom pincetom, tvrdeći da je ona agent FBI-a poslan da obavi posao Sotone. Prije napadaja tog jutra, vikao je da ga osoblje  "izluđuje" i da mu "stavlja ljutite misli u glavi" kako bi on ispao loš. Nakon što sam prikupio potrebne informacije o napadaju, upitao sam Brandona o njegovom halucinacijama.

"Obično ga čujem kad sam sam", rekao je.
"Koga čujete?", pitao sam.
"Geralda. On je pravi šupak. Radi za FBI. Špijunira me cijelo vrijeme. On zna sve. To se dogodilo kad sam bio klinac, znaš, kad je stavio špijunski čip u moj mozak, ali liječnici ovdje kažu da ga oni ne vide na svojim skenovima mozga ".
"Što sad govori?"
Brandon se nagne naprijed i zapilji se u mene. "On govori o vama. Vrag! On vidi vraga u vašim očima! "
To se činilo kao dobar put za okončanje razgovora, ali i um mi je i dalje bio preplavljen pitanjima. Zašto Brandon čuje glas u svojoj glavi? Odakle dolazi? Zašto govori ono što govori?

* * *

Zamislite da stojite u predvorju nepoznate zgrade, razni neobilježeni hodnici i liftovi plivaju posvuda oko vas, a vi razbijate glavu pokušavajući razumjeti upute u ruci koje bi vas trebale dovesti do glavne konferencijske dvorane: "Nastavite niz drugi hodnik lijevo, prođite kroz dvostruka vrata, i dizalom C do petog kata, soba 511." Dok razmišljate koji je to hodnik "drugi nalijevo", pa čak dovodite u pitanje svoje navigacijske vještine, osjetite tapšanje po ramenu.
"Lift C je tamo dolje." Prijateljski prolaznik usmjeri vas u pravom smjeru.

Očito ste tako intenzivno razmišljali o uputama da ste počeli mrmljati ih naglas. Namjeravali ste taj mentalni dijalog zadržati samo u vašem umu, a ipak ste završili emitirajući svoje misli potpunom strancu.

Ta se pojava naziva subvokalizacija (subvokalni govor), i događa se stalno. Naš mozak obrađuje sav jezik, čak i privatni jezik u našim mislima, koristeći svoje različite jezične regije i velike nervne putove koji prenose instrukcije mišićima govora. Naše misli pretvaraju se u subvokalni govor kad taj mehanizam djeluje tako da pobudi te mišiće na kontrakciju, iako je stimulacija obično preslaba za generiranje glasa kojeg svatko može čuti.

Psihijatar Louis Gould želio je znati da li auditivne halucinacije u shizofreniji imaju određene veze s fenomenom subvokalnog govora. Jesu li iskustva koja shizofreničari opisuju kao "glasove u glavi" samo nenamjerno mrmljanje govora mišića? Ako je tako, zašto bi shizofreničari zamjećuju svoj subvokalni govor dok zdravi ljudi ne? Gould je osmislio eksperiment koristeći tehniku ​​pod nazivom elektromiografija, ili EMG, koji mjeri aktivaciju mišića kroz vrijeme. Okupio je grupu ljudi sa shizofrenijom i zdravih osoba i svakome pojedinačno snimio vokalnu mišićnu aktivnost. Kad je Gould usporedio EMG snimke shizofrenih bolesnika pri slušnim halucinacijama s  onima pacijenata koji nisu halucinirali, otkrio je da , kad pacijenti čuju glasove, njihove EMG snimke pokazuju veću aktivaciju vokalnih mišića. Ovaj rezultat je značio da kada su shizofreničari čuli glasove u glavi, njihovi vokalni mišić su se stezali – događao se subvokalni govor.

Subvokalni govor je aktivacija vokalnih mišića, iako se ne čuje glas. No, zašto se ne čuje? Da li se uopće ne proizvodi glas ili je glas samo vrlo, vrlo tih? Ako se uopće ne proizvodi glas tada subvokalni govor ne može biti izvor haluciniranog glasa. Ali što je subvokalni govor samo jako tih i nitko ga osim pacijenta ne čuje? Može li to pomoći objasniti zašto shizofreničari čuju glasove?

Gould je odlučio potražiti odgovor kod svoje pacijentice, koju ćemo nazvati Lisa, 46-godišnje žene s paranoidom shizofrenijom. Pomislio je u sebi: Ako je subvokalni govor blaga aktivacija vokalnih mišića, i to dovodi do proizvodnje izuzetno tihog zvuka, što ako učinimo da bude glasniji? U teoriji, trebalo bi biti moguće, da se nečujan zvuk pojača pomoću mikrofona. Gould je pritisnuo mali mikrofon na kožu Lisinog grla, i na svojevo zaprepaštenje, subvokalni, prethodno nečujan glas začuo se kao tihi šapat: Avioni ... Da, znam tko su oni ... Isto tako ... Da, ona to zna tako dobro. Lisa je upravo bila pričala Gouldu o svom nedavnom snu o avionima. Glas je nastavio:

Šapat: Ona zna da sam ovdje. Što ćeš učiniti? Ona je glas koji znam. Ne vidim kamo ona ide. Znam da je mudra žena. Ona ne zna što želim. Ona je baš mudra. Ljudi će misliti da je ona netko drugi.
Lisa: Opet čujem glasove..
Whisper: Ona zna. Ona je najopakija stvar u cijelom svijetu. Jedini glas koji čujem je njezin. Ona zna sve. Ona zna sve o zrakoplovstvu.
Lisa: Čula sam ih kako kažu da imam znanja o zrakoplovstvu.

Gould je bio zaprepašten. Kad bi Lisa izvijestila kako čuje glas u glavi, čuo je šapat iz mikrofona. Štoviše, na pitanje o tome što joj je glas rekao, Lisin opis je bio usklađen s pojačanim govorom od riječi do riječi. Glas u Lisinoj glavi govorio je u isto vrijeme, i rekao iste stvari, kao i subvokalni govora koji je sama generirala.

Godinama kasnije, istraživačka skupina imala sličnu interakciju s 51-godišnjim pacijentom, nazvat ćemo ga Roy, koji je često opisivao svoju komunikaciju s entitetom u svojoj glavi pod nazivom Miss Jones. Baš kao u Gouldovom eksperimentu, istraživači su postavili mikrofon na Royevo grlo i zabilježili sljedeći razgovor:

Šapat: Ako ste u njegovim mislima, vi ćete odande izaći, ali ako niste u njegovom umu nećete izaći odande. Želiš tamo ostati.
Ispitivač: Tko je to rekao?
Roy: Hm, rekla je ...
Šapat: Ja sam to rekla.
Ispitivač: Govorite li sa sobom?
Roy: Ne ja ne. [Za sebe:] Što je to?
Whisper: Gledaj svoja posla drag, ne želim da on zna što radim.
Roy: Vidi ti to, pitao sam je što je radila i rekla je gledaj svoja posla.

I opet, vrijeme i sadržaj halucinacije bili su usklađeni sa subvokalnim govorom pacijenta, riječi koje su artikulirane korištenjem njegovog vlastitog uma, pluća i mišića. Koliko god zastrašujuće stvaran Royu izgledao "glas u njegovoj glavi", gospođica Jones nije postojala. Očigledno, glas koji je čuo cijelo vrijeme bio je njegov.
Ali zašto on to ne zna?

* * *

Mi mumljamo ispod daha cijelo vrijeme. Obično, to ne primjećujemo, ali čak i ako to učinimo, još uvijek prepoznajemo da glas koji čujemo pripada nama a nekoj sjenovitoj prikazi koja prolazi našim umom. Dakle, što je to u shizofrenih bolesnika što ih čini nemoćnima da prepoznaju da oni sami ti koji pričaju?

Kad god osoba čuje vlastiti glas, nesvjesni sklop prepoznavanja zasvijetli u mozgu. Djeluje  usporedbom zvuka koji čuje s očekivanim zvukom njezina glasa, predviđanje brušeno godinama konverzacije. Ako stvarni glas odgovara predviđenom, mozak zaključuje da je glas bio osobno generiran. Alternativno, ako glas koji se čuje ne odgovara predviđenom, mozak zaključuje da govori netko drugi.
Smatra se da shizofrenični bolesnici kao što je Brandon imaju nedostatak u tom sklopu. Kad Brandon čuje vlastiti glas, sustav nesvjesnog prepoznavanja pogrešno identificira neusklađenost (lažno negativno) i sprečava ga da svjesno prepozna da on doživljava svoj vlastiti glas koji govori. Mozak mu mora pomiriti dvije kontradiktorne informacije: s jedne strane on čuje glas koji nije njegov. S druge strane, ne postoji nitko drugi u sobi. Dakle, čiji je to onda glas?

Komentar:

Mozak pokušava generirati najlogičnije moguće objašnjenje. Tko bi mogao projicirati glas u Brandonov um, a tko koji nije u njegovoj blizini?  Možda netko tko ima pristup impresivnoj tehnologiji-netko sa sredstvima i motivacijom da ga uhodi. Netko iz FBI-a? To je moguće. Ako mu je agent implantirao čip u mozgu, to bi objasnilo glas u glavi. Ako je agent špijunirao Brandona neko vrijeme, to bi objasnilo zašto se čini da glas zna toliko mnogo o njemu.
Mozak je majstorski scenarist, dizajniran kako bi dao smisao osjećaju kaosa u našim životima. Kompenzira prisutnost slušne halucinacije,  prouzročene poremećajem samospoznaje, pisanjem priče koja će ju objasniti.  Nije slučajno shizofreni bolesnici posežu za pričom o špijunskim agencijama, religijskim entitetima, ili nadnaravnim silama kada opisuju glasove u svojoj glavi. To su teorije koje mozak kreira da objasni kako bi strani glas mogao prodrijeti u um, znati ga prisno, i mučiti svoje žrtve s neumoljivim nadzorom. Suočen s takvim zbunjujućim okolnostima, mozak stvara iznenađujuće logično objašnjenje.

Izvor: Eliezer Sternberg - http://www.slate.com/