Vrijedi priznati da nam je pomoć potrebna

Poznati osjećaj počeo se razvijati na dnu mojeg trbuha tijekom poslijepodneva 14. veljače 2014. godine kada sam imala jednu jednostavnu misao: možda nisam dobra u ovome. “Ne, ne ovdje.”, pomislila sam, “Na poslu sam. Imam toliko toga za raditi. Imam planove za kasnije i ne mogu ih izbjeći. Ako ovo krene sada...”

Ali to nije zaustavilo osjećaj koji je počeo dizati od dna mojeg trbuha prema gore: poznati težak osjećaj u grlu, smješten sve do moje brade. Osjećala sam kako mi tijelo prirodno tone za stolom, pokušavajući koristiti kosu da sakrijem lice od kolega na poslu dok se moje tiho jecanje oslobađalo.

“Ti si beznadan nered.“ Glas mi je odzvanjao u glavi. "Ne možeš ovo izdržati. Ovaj posao je sranje. Ne sviđaš se svojem dečku, on te samo tolerira. Čak si i teret svojoj obitelji. Zašto su ti trebali pomoći da uđeš u svoj stan ako radiš na puno radno vrijeme? Nitko te u ovoj organizaciji ne voli. Samo te toleriraju jer obavljaš svoj posao, ali nitko te neće pozvati da nešto radite zajedno. Užasno plešeš. Išla si na poduku plesa 3 mjeseca i još nisi našla partnera za ples. Nisi se nikome svidjela u timu za plesanje. Sumnjam da bi se sviđala instruktoru plesa da mu ne plaćaš da se pretvara. Ne možeš živjeti sama i nitko ne želi biti tvoj cimer. Nikome se ne sviđaš, samo te toleriraju ... "

Nastavilo se dalje. I taj je jak osjećaj krenuo prema mojem nosu i očima, a poznata mokra toplina mojih suza je tekla niz obraze tiho u sobi koju sam dijelila s još tri osobe usred ovog tihog poslijepodneva u veljači.

Dok sam trčala u kupaonicu da bih se oprala, izbjegavala sam kontakt očima s bilo kojim zaposlenikom kojeg sam susrela na uskom hodniku. Pitam se, vidi li se koliko sam rastrojena? Znaju li oni? Osuđuju li me? Hoće li oni reći mom šefu?

Dok sam se uvukla u kabinu, čak nisam sjedila nego čučala na podu s rukama preko glave, osjetila sam nemir. Više nisam mogla ni razmišljati. Osjećala sam se preteško da išta radim. Umjesto toga, kritike su nastavile dolaziti u moj um kao da netko govori o meni.

"Radiš krivo svoj posao. Vjerojatno ćeš uskoro dobiti otkaz. Jasno je da nisi ništa naučila dok si bila u školi. Tako si glupa. Živiš sama i ne možeš se brinuti za sebe. Grozno kuhaš. Tvoj se dečko pretvara da te voli, samo te tolerira. Ni prijateljima se ne sviđaš. Neugodna si. Imaš previše kila. Impulzivna si s novcem. Jako si ružna i previše dlakava. Čudno se odijevaš. Dopuštaš da se razboliš u svom prljavom stanu i još nisi motivirana da ga pospremiš. Ne odrađuješ ništa od svojih postavljenih zadataka. Ne stvaraš nikakav utjecaj svojim svakodnevnim životom. Beskorisna si. Vjerojatno bi trebala odustati...“

Nakon što je prošlo nekoliko minuta toga, težina se osjećala malo manjom i uspravila sam se. Još uvijek teško, kao da sam stavila jaknu s opterećenjem na sebe, izašla sam iz kabine i počela prskati vodu u moje oči u svom patetičnom pokušaju da izgledaju manje crvene. Zagledala sam se u zrcalo kako 23-godišnji nered (s crvenim natečenim očima) glupavo gleda u mene. Preplavio ju je svijet oko nje. Njeni roditelji su rekli da je normalno da se ljudi ovako osjećaju i da će proći. To je bilo prije sedam godina. Dok su se neke navike promijenile tu i tamo, gotovo se ništa nije promijenilo u meni. Još sam dobivala ove "napadaje tuge", kao što sam ih do sada zvala.

Upravo u tom trenutku - dok sam zurila u ogledalo nakon što sam plakala zbog poplave tjeskobe u uredu - shvatila sam da trebam pomoć. Imala sam 23 godine. Ovo nije bio prvi put da se tako osjećam, ali stvarno sam željela da bude posljednji put.

I tako sam odlučila potražiti terapeuta i lijekove.

Tri godine kasnije. Pomažem ljudima svaki dan u velikim ili malim situacijama. Ulazim u karijeru koju volim. Svakodnevno dobivam zahvalnost od ljudi za kojima nisam ni znala da sam imala utjecaja. Ja sam sretnija, lakša (i emocionalno i fizički), i spremnija da pomognem svojim prijateljima. Imam nove grupe prijatelja s velikim ambicijama koje mogu podržati. Imam jasnoću svojih malo snova koje imam. Imam prijatelje koji su me nazvali mentalno i emocionalno najzdravijom osobom koju poznaju. I ne sjećam se kad sam zadnji put imala "napadaj tuge".

Ali to se ne bi dogodilo da nisam potražila pomoć.

Ovaj članak nije da vam kaže kako sam sve pobijedila. Ovaj članak ne govori kako da to sve prevladate. Nije da vam kaže kako da nađete terapeuta. Nije da vam kaže da morate uzimati lijekove. Nije da vam kaže da morate prestati raditi ono što već radite.

Ovaj članak je da vam kažem da sam ja ojačala jer sam bila spremna iskoristiti više nego samo vlastiti um da riješim moj problem.

Ako ste u strašnoj situaciji, morate izaći iz svoje glave u tuđu, po mogućnosti profesionalcu koji je osposobljen i opremljen da obrađuje vaše stvari. Mislite o terapeutima i životnim trenerima kao o osobnim trenerima i psihijatrima kao nutricionistima. Oni su tu da postanete jači. Da, možete sami sebe voditi, ali razmislite o rezultatima koje biste mogli imati ako biste imali njih.

Ako ste se toliko dugo mučili, pokušavali shvatiti što nije uredu s vama - i vaši prijatelji koji nisu stručnjaci uma nisu korisni i kažu da biste trebali razmisliti o traženju pomoći, a vi ste se dugo odupirali tome - znate što trebate učiniti.

Započnite. Recite nekome da mislite da vam je potrebna pomoć. Potražite njihovu podršku u tome i pronađite pomoć koja vam je potrebna. Priznajte da je vaš um najvažnija imovina koju ćete ikada posjedovati i uložite u jačanje s nekim tko vam može pomoći da osobno nadvladate svoje nedostatke. Budite otvoreni prema mogućnostima i vratite svoj život sa smjernicama natrag na nevjerojatno mjesto koje sada ne možete nužno predvidjeti.

Ali što je najvažnije, prestanite sabotirati sebe. Ne radite nikome dobro, uključujući sebi,  ne tražeći pomoć.

PREVELA I PRILAGODILA: Ivana Poslon

LINK NA ORIGINALNI TEKST: https://www.lifeinmydays.com/moments/admitting-that-you-need-help-is-worth-it