Boli me đon, buraz, u depri sam!

Pogled na depresiju iz nekog drugog kuta; moderan pogled; kitsch, scetch ili razrada pojma koji sam po sebi ulijeva notu beznađa u naš životni proces; nestabilnost, nesigurnost ili bijeg od svakodnevice u svijet gdje je pod pojmom depresija  gotovo svaka promjena raspoloženja opravdana.

 “U depri sam.” Kako olako izgovaramo taj žargonizam, medicinsku terminologiju svedenu na svakodnevno stanje tuge, nelagode, nezadovoljstva. No, to, u biti nije depresija? Ili je? “Tanka je linija što spaja i razdvaja...”

Depresija kao izraz se upotrebljava za široki spektar značenja kao što su:

paranoja, grižnja savjesti, apstinencijska kriza, sjeta, jeza, trema, postporođajna depresija, klaustrofobija, panika, agresiva, nervoza, letargija, nostalgija, drhtavica, nelagoda, tjeskoba, euforija, fjaka, frka, monotonija, zebnja, tuga, melankolija, hipohondrija, živčanoća, melankolija, psihoza, neugoda, histerija, rezignacija.

Tko od nas nije sebi prikrpao barem jedan od ovih pojmova s težinom njegova značenja? Ali, bolujemo li zbog toga zaista od depresije?

Što je u stvari taj osjećaj koji nas razdire iznutra i koji svakom od nas daje drugačije impute ponašanja?

Depresija je bolest koja postoji već dugi niz godina. U razdoblju prije Krista smatrala se duhovnim poremećajem uzrokovanim demonskim posjedovanjem te su se njenim liječenjem bavili svećenici.

Grčka i rimska kultura, kultura velikih mislilaca, umjetnosti i istraživanja donijela je teoriju da je depresija bolest biološke i psihološke prirode. Terapija liječenja sastojala se od gimnastike, masaže, dijete, slušanja glazbe, kupki i korištenja lijekova na bazi ekstrakta maka i magarećeg mlijeka.

Srednji vijek je bio “mračan” i za ljude koji su patili od depresije. Religija je svojim doktrinama dominirala u svim pravcima razmišljanja te se uzroci pojave depresije ponovno pripisuju nadnararavnim silama, pojavi vraga, demona ili vještica. Ipak, dio liječnika i dalje je tražio fizičke uzroke depresiji kako bi spriječio, između ostalog, dotad korištene brutalne metode liječenja poput egzorcizma, utapanja, spaljivanja ili doživotnog zatvaranja u specijalizirane ustanove - “ludnice”.

Godine 1621. na sceni se pojavila knjiga “Anatomija melankolije”, trodijelna rasprava o depresiji koja se tada nazivala melankolija i njenom liječenju. Napisao ju je Robert Burton smatrajući da je i on sam doživotno oboljeli od depresije.

“...pišem o melankoliji time što sam zauzet izbjegavanjem melankolije.”

U svojoj je knjizi istaknuo društvene i psihološke uzroke depresije, kao što su siromaštvo, strah i usamljenost. Napisao je i preporuke za liječenje depresije, koje su uključivale dijetu, tjelovježbu, putovanja, purgative (za čišćenje tijela od toksina), “puštanje krvi”, bilje i glazbenu terapiju.

Tijekom 18. i 19. stoljeća liječnici su zagovarali terapije koje je Burton opisao u svojoj knjizi te predlagali razgovor o vlastitim problemima s prijateljima ili liječnikom. Kroz društvo se provlačila i ideja da je depresija slabost u temperamentu koji je naslijeđen i ne može se mijenjati, pa se ljudi u takvom stanju moraju izbjegavati ili držati “pod ključem”.

Razvio se tretman “uranjanja u vodu” što je duže moguće, a da se pacijent ne utopi i tretman “okretnom stolicom” kako bi se izazvala vrtoglavica koja, tada se vjerovalo, vraća mozak u ispravan položaj.

Benjamin Franklin je u tom razdoblju razvio oblik terapije koji se provodio elektrošokovima.

Emil Kraepelin je bio njemački psihijatar koje je prvi razlikovao maničnu depresiju, koju danas znamo kao bipolarni poremećaj, kao bolest odvojenu od demencije praecox (termin za shizofreniju u to vrijeme). Otprilike u isto vrijeme razvijena je psihodinamička teorija i psihoanaliza - vrsta psihoterapije koja se temelji na toj teoriji. Tada se pojavio Sigmund Freud koji je smatrao da psihoanaliza može pomoći osobi da riješi nesvjesne sukobe u sebi, smanjujući samouništavajuće misli i ponašanja.

Osobe su se i u 20. stoljeću liječile od depresije lobotomijom, operacijom uništavanja frontalnog dijela mozga i elektrokonvulzivnom terapijom koja je uključivala primjenu električnih šokova. Često su učinci takvih metoda bili promjena osobnosti, gubitak sposobnosti odlučivanja, loša prosudba, a ponekad i smrt.

U pedesetim godinama prošlog stoljeća liječnici su započeli primjenom lijeka koji se zvao isoniazid. Kombiniralo se liječenje psihoterapijom i lijekovima te se razvijaju i nove teorije, poput kognitivno-bihevioralne, koje su predstavljale alternativu postojećoj psihodinamičkoj teoriji.

Danas se smatra da depresija proizlazi iz kombinacije višestrukih uzroka, uključujući biološke, psihološke i društvene čimbenike. U liječenju se koriste lijekovi i psihoterapija. Istraživanja još uvijek traju zbog kompleksnosti same bolesti i različitog stupnja učinkovitosti liječenja kod raznih pacijenata.

Nismo svi isti. Ne reagiramo svi jednako na iste podražaje.

Netko će htjeti obići cijeli svijet u jednom krugu, drugi neće htjeti izaći iz svoje spavaće sobe mjesecima. Prepuštamo se najslabijem porivu među svima koje imamo, izabiremo najslabiju kariku i njoj se prepuštamo i pritom mislimo kako je fantastično ne razmišljati, ne boriti se, prepustiti se svakodnevici, pa što bude.

Stigmatizacija osoba koje su oboljele od depresije:

Osobe koje su oboljele od depresije često ne traže pomoć zbog predrasuda koje su u društvu prisutne, a tiču se osoba s mentalnim poteškoćama. U hrvatskom obrazovnom sustavu nedostaje plan edukacija iz mentalno-zdravstvene pismenosti. Ljudi nisu upoznati s postojanjem takvih problema i poteškoća te sukladno tome ne znaju za mogućnosti njihova liječenja.

Depresija ne diskriminira, za razliku od nas ljudi. Poznato je da mnoge slavne osobe boluju ili su bolovale od depresije. Američki predsjednik Abraham Lincoln, kanadski glazbenik Leonard Cohen, glumac Robin Williams, engleska spisateljica Mary Shelly samo su neki  koji su progovorili o svojoj bolesti.

Depresija je ozbiljna bolest koja narušava zdravstveno stanje i čiji su kognitivni uzroci kompleksni te djeluju u interakciji s biološkim, genetskim i okolinskim čimbenicima. Ona nije tek prolazna slabost, lijenost ili trenutačna malodušnost osobe koja od nje pati. Depresija ne nestaje jednostavnom promjenom načina razmišljanja, čekanjem da se osoba sama od sebe trgne iz neke situacije ili promjenom mjesta boravka. To je ozbiljan problem koji iziskuje podršku oboljeloj osobi i odgovarajuću stručnu pomoć.

 “Boli me đon, buraz, u depri sam!”

Danas se depresijom proglašava svaki pad raspoloženja, osjećaj tuge i žalosti. Tuga i žalost dio su našeg života kao i ostale neugodne emocije.  Imamo ih u sebi kako bi ih ispoljavali kad nam je to potrebno, a ne da ih zatomimo i glumimo sreću i veselje u svakom satu svakoga dana.

Depresija je ipak nešto drugo, opasnije i podmuklije, što iziskuje TRAŽENJE POMOĆI.

Prema Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo:

Depresija je bolest koju karakteriziraju poremećaji raspoloženja kao što su dugotrajna tuga, nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima i duševna bol. Ona utječe na obavljanje najjednostavnijih svakodnevnih zadataka, ponekad s razornim posljedicama za odnose s obitelji i prijateljima i mogućnosti da se zaradi za život. Da bi se postavila dijagnoza depresije, odnosno depresivne epizode, ovi simptomi trebaju trajati najmanje 2 tjedna.

 

Što je to “depra”?

Pijavica koja dođe tiha i nepozvana, zalijepi se za nas i ne pušta stisak ni kada se bjesomučno koprcamo u snu kao pomahnitali ukrotitelj divljih lavova. Osjećaj koji uzrokuje pojavu drugih osjećaja, koji nas osujećuju od želje za srećom i napretkom, komunikacijom i socijalizacijom. TRAŽIMO POMOĆ!