Toni Pavković – poezija

Toni Pavković – poezija

PRVA PJESMA

Što to meni fali da budem pjesnik pravi?
To su životne sitnice kroz koje se ogleda čitav svemir.
Ja i jesam toplo zrnce pijeska plaže, dok zaljubljeni djevojčica
i dječak me gaze.

OKSIMORON

O, Bože kako si se lijepo dosjetio,
tvoja je voda oksimoron,
vodik koji gori i kisik koji podržava gorenje,
a oba stapajući se taže nam žeđ i daju toplinu.

SILAZIM STUBAMA U VODU

Silazim stubama u vodu
U vodu da operem prljavštinu
Prljavštinu koja mi je oklopila tijelo
Tijelo je lakše oprati od duše
Duša se pere ljubavlju
Ljubavlju drugoga
Drugoga koga ljubiš
Ljubiš ga kroz osmijeh
Osmijeh je duše ogledalo
Ogledalo drugog u kojem se ogledam.
Uzlazim iz vode stubama
Stubama uzlazim čist
Čist mogu pred dragu
Dragu koja me voli
Voli me više od sebe
Sebe prostirem njoj pred noge
Rukama me podiže sa smiješkom
Smiješkom odgovaram na smiješak.

STIJENA

Stijena u moru čeka brod
I porodi brodolomce
Koji se hvataju za nju
Donoseći im spas